Sram vas bilo zbog svake suze naše djece!


Svako od nas je nekada u djetinjstvu ili mladosti maštao o onome što bi želio da radi u toku svog života, zapravo maštao o svojoj budućoj profesiji. Mi koji smo djeca onog prošlog sistema smo maštali u većini slučajeva da budemo piloti, vatrogasci, željezničari, neki su maštali da budu vojna lica, neki književnici, neki ljekari, a neki su imali snove o građevini i maštali o tome kako će jednog dana graditi ogromne zgrade i mostove. Ne vjerujem da je iko maštao o tome da postane rudar, pružni radnik ili radnik na skeli.

Pa da krenem od početka.

Od ranog djetinjstva počnemo da učimo. Prvo slova, pa brojeve, pa ponašanje, pa ako imamo sreću da nas roditelji upišu u vrtić (gdje počinje njihov prvi stres sa nama), pa nakon toga krenemo u osnovnu školu. Već tada počnemo maštati o nekoj budućoj profesiji.

Počnemo odvajati neke svoje afinitete od ostalih. Neki se već tada istaknu u lijepom crtanju, nekima se prepozna muzički talenat, nekima ide matematika, a neki već tada pokazuju sklonost prema pisanoj riječi. Pa odrastamo i sve više počnemo razmišljati šta upisati poslije osnovne škole? Da li neku stručnu školu ili neku koja će nam pružiti neko opšte znanje i mogućnost da još četiri godine dobro razmislimo kojom profesijom bi željeli da se bavimo u budućnosti?

Prvi veliki stres

Pa već tada je prvi veliki stres za nas učenike. Hoćemo li se uspjeti upisati u baš onu školu koji bi željeli da pohađamo? Hoće li komisija za upis biti pravedna i zaista ocjenjivati samo znanje i prethodne ocjene? Ili će biti neki drugi kriteriji?

Koliko samo neprospavanih noći ostane iza nas dok pokušavamo stići svo gradivo, koliko sekiracije, a ponekad i suza zbog ocjene koju nismo očekivali, koliko i nepravde ponekad, kad vidimo da je neko nezasluženo dobio bolju ocjenu? Sekiracije oko iznenadnih kontrolnih, oko izostanka sa časa, oko zaboravljene lekcije, lektire…

Onda dolazi na red matura kada smo sretni jer smo uspješno završili još jedan period školovanja, a odmah iza toga, nakon nekoliko bezbrižnih dana, slijedi još veći stres. Hoćemo li uspjeti upisati fakultet koji želimo? Hoćemo li znati sva pitanja na prijemnom? Hoćemo li se baš tada zbuniti i sve zaboraviti? I ono najveće pitanje… hoće li neko preko štele i raznih rodbinsko-zavičajnih i stranačkih veza uskočiti na moje mjesto? Neko sa lošijim ocjenama i neko manje perspektivan.

Pa ako i tu stepenicu uspješno pređemo dolazi na red visoka škola. I start trinaeste godine našeg školovanja. Od kako osnovna škola traje devet godina, to je zapravo start četrnaeste godine raznih škola. Pa predavanja, učenje, ispitni rokovi, nezgodni profesori, padanje na ispitima, pa vrlo često i nepravda, a sve u cilju da dobro naučimo gradivo, jer ostatak života bi trebali da radimo u toj profesiji. I da možda i dočekamo penziju radeći ono što volimo, za šta imamo talenat i uostalom, radeći ono za šta smo se školovali.

Društvo intelektualaca

Dočeka se nekako i taj dan. Završetak visoke škole. Diplomski ispit. Ulazak u društvo intelektualaca. Ceremonija uručenja diploma. Svečana odijela, cvijeće, osmijesi sretnih roditelja i članova porodice. Osmijesi prijatelja.

I?

Šta onda?

Vrlo brzo ono ushićenje zbog završetka školovanja, sreću zbog završetka skoro dvije decenije učenja i truda, radost zbog ulaska u svijet odraslih i školovanih ljudi zamijeni tuga, nevjerica, razočarenje, osjećaj nepravde…

Jer djeca političara se zapošljavaju „po zakonu“ i bez konkursa. Jer naša djeca i njihova djeca nemaju iste startne pozicije u borbi za radno mjesto. Našoj djeci su potrebne i ocjene i znanje i položeni ispiti i ogromna doza sreće.

Njihovoj djeci je potreban samo rodni list.

Čitam ovih dana da je direktor FIA-e, koji je upravo na taj način zapošljavao djecu podobnih i djecu onih na vlasti, nagrađen novim mandatom. Zasluženo. Odradio je svoj prljavi posao i za to je nagrađen. U normalnim državama bi brzo zamijenio adresu stanovanja sa nekim kolektivnim smještajem zatvorenog tipa.

Sistem vrijednosti

Kod nas se takvi nagrađuju.

Sram da vas bude zbog svake neprospavane noći naše djece, zbog svake suze, svakog stresa, svake neizvjesnosti i svakog razočarenja koja doživljavaju naša djeca. Sram da vas bude zbog toga što nam školovana djeca odlaze trbuhom za kruhom ostavljajući roditelje, braću, sestre, rodni dom. Što ne vide nikakve perspektive u zemlji u kojoj su rođeni i zemlji za koju su njihovi očevi krv prolijevali.

Sram da vas bude zbog one nesretne Mostarke (nezaposlene magistrice) koja je u tridesetoj godini zbog neimaštine izvršila samoubistvo. A sa svojih 30 godina je trebala biti u najvećoj snazi i dati najveći  doprinos ovom društvu.

Sram da vas bude kakve ljude nagrađujete.

A naša djeca? Snaći će se i bez vas. Kad shvate da je sve što govorite i obećavate obična beskrupulozna laž. Tada će svoju sreću potražiti na drugom mjestu. I postati ljudi kakvi zaslužuju da budu.

Puno bolji i kvalitetniji od vas.

P.S. Možda su se sada vremena malo promijenila. Vjerujem da bi sadašnjoj djeci, svjesnoj vremena u kojem živimo, najatraktivnija profesija bila političar.

Ili barem dijete političara.

//Zvonimir Nikolić (Al-Jazeera Balkans)