Naslovnica Bužim H. Muratović: KNJIGA „ZEMLJA KRAJIŠKA“, AUTORA RAMIZA DURAKOVIĆA

H. Muratović: KNJIGA „ZEMLJA KRAJIŠKA“, AUTORA RAMIZA DURAKOVIĆA

134

U Bužimu je nedavno održana promocija odlične knjige „Zemlja krajiška“, autora Ramiza Durakovića. U prepunoj sali IKC, a u organizaciji KDB „Preporod“, promotori knjige bili su prof. dr. Fehim Rošić, prof. dr. Fikret Midžić i moja mslenkost. Na 600 stranica knjige autor na jednostavan, ali na krajiški autentičan način riječima slika prilike u Bosni, odnosno Krajini od prije 150 godina. Roman je porodičnog karaktera. Stanje i sudbinu ljudi u Krajini autor opisuje kroz likove djeda Mehmeda i njegovog unuka Saliha.

Autor pisanje knjige počinje pitanjem majci Fatimi „zašto tako malo znamo o svojim precima?“ Majka mu kaže da nije sigurna da zna odgovor, ali da će reći ono što joj srce kaže. A srce joj kaže da je svekra Mehmeda (Salihova najstarijeg sina) više voljela od vlastiog oca i da je on pred smrt naredio da se sva njegova dokumenta spale. Na njeno pitanje-zašto, odgovorio joj je da je u Islamu zabranjeno žaljenje za onima koji se na ahiret presele i da hoće ovim činom da porodicu liši griha. Tako su pred smrt činili svi ljudi u Elkićima, selu gdje se radnja romana najvećim dijelom odvija. Slijedeći logiku ovakvog shvatanja, autor Duraković kreće u istraživanje. Dolazi do zaključka da čak i generacije 1940-tih godina vrlo malo znaju o svojim precima, a da su najviše znali oni rođeni 1920-tih godina, koji su imali obavezu prenositi događaje s koljena na koljeno, što mu je potrvdio 96-godišnji Abid Osmančević, rekavši da se djeci moralo nadivati imena dida i nane i babe i majke.

Tegobni život u Krajini autor opisuje preko porodice Elkić, njihovog života, međusobnog odnosa, poštivanja starijih, mukotrpnog rada, vjernosti posnoj krajiškoj zemlji, hrabrosti, nepismenosti, ali dosljednosti koja se graničila sa nevjerovatnim. Iako siromašni, časni ljudi Cazinske krajine nikada u goste nisu išli prazne ruke, ni prazne duše. Znali su oni da vode duge razgovore u noćnim sijelima, da se vesele uz nabijačice, perušače, ašikovanja na bunarima, ali i da goloruki hrabro dočekaju i zadnji padnu pod austro-ugarsku vlast na prostoru Bosne. Tako su na raskršću puteva Koprivna-Ljubijankići uglavnom svi poginuli braneći svoju grudu od naleta dobro naoružane i brojnije austrijske vojske. Svi su skupa ukopani u istu grobnicu, pa se stoga ovo mjesto i zove Šehiti.

U Krajini riječ je bila glavna i kada se izusti, morala se poštovati. U protivnom, ne idi među ljude. Tu nije trebao nikakav zapisnik već obraz. Isto tako, riječ starijeg, morala se poštovati. Tako je Salih poslušao oca Mehmeda i umjesto mlađeg, ali bezobraznog brata Huseina, otišao u austrijsku vojsku i poginuo u čuvenoj bici na Monte Meleti.

Opisivati samo najvažnije događaje koje tretira ovaj roman, zahtijevlo bi puno prostora. On se jednostavno mora pročitati. Pažljivo čitajući ovu knjigu, čitalac će zaključiti da ona u suštini ima namjeru da otvara mnoga pitanja i da nas pokrene u pravom smjeru. Prvo pitanje je zašto malo znamo o svojim precima, hrabrim i ponosnim Krajišnicima: Muji Hrnjici, Mustaj begu Ličkom, Hasan-agi Pećkom, Salihu Durakoviću, Hasan-agi Bešireviću, Huski Miljkoviću i mnogim drugim. Drugo pitanje je zašto je bilo pravilo da se did, nane, otac i majka ukupavaju odmah uz kuću (jer ako sin proda kuću i imanje, onda prodaje i mezar najbližnjih). Treće pitanje je zašto se ne borimo glavom (pameću), a ne sabljom i sirovom tvrdoglavošću. Četvrto pitanje je kada ćemo prestati slušati druge šta nama valja, a šta ne valja, odnosno kada ćemo prestati biti plemeniti konji koje svako može da jaše za svoje interese. Peto pitanje je da li ćemo dopustiti da potiskivanjem svojih običaja, svoga autohtonog govora, svoga jezika, svoje kulture i svoga krajiškog „nama“, ostane samo blijedi zapis o nama koji smo nekada bili (postojali) i nažalost, nestali kao narod i nacija sa ovih prostora? Jer, Krajina se nedopustivo brzo demografski prazni usljed nepostojanja strategije privrednog rasta i razvoja i nedovoljnog društvenog angažmana. Da bi se to prekinulo potrebno je konačno shvatiti da Krajina, ali i Bosna, moraju postati skup univerzalnih društvenih vrijednosti, a ne skup parcijalnih interesa uskih grupacija. Stoga, kvalitetno obrazovani i poslovno motivisani mladi ljudi moraju reći: ostajemo i opstajemo na svoj zemlji, sa svojim stavovima, zasnovanim na principima koji su iskonski naši i ne dopuštamo da nam mjerilo vrijednosti budu profitne patriote i prodavači magle u rinfuzi, koji profite ostvaruju na račun bosanske sirotinje, a preko unaprijed dogovorenih tendera i u sprezi sa korumpiranom vlasti. Jednom rječju, autor knjige nam sugeriše da moramo promijeniti sebe da bi promijenili društvo.

Knjiga „Zemlja krajiška“ nije samo narativ o Krajišnicima, već je ona dubokog filozofskog karaktera, univerzalnih vrijednosti i ljudske topline. Knjiga je i vremeplov, koji je u ravni s velikim romanima, čuva prošlost i objašnjava čega se Krajišnici ne smiju nikada odreći. Jednom rječju, autor je ispunio svoju generacijsku zadaću i ostavio u nasljedstvo neprocjenjivu vrijednost (F. Rošić). Da bi tu vrijednost spoznali na pravi način, knjigu moramo pročitati i uvjeriti se u da nije dovoljno djelovati srcem, već razumom i da se častan čovjek radi interesa ne smije oprostiti od svoga ponosa i svoje prošlosti. Na kraju, ako čitalac par puta ne zaplače čitajući ovu divnu, onda on i nije pravi Krajišnik.

Prethodni članakOBILJEŽENA 30. GODIŠNJICA OD PRVOG NAPADA NA BUŽIM
Naredni članakPreminula zvijezda popularne serije “Melrose Place”