Naslovnica Bosna i Hercegovina Otvoreni Balkan nije samo loša ideja – ona je i opasna

Otvoreni Balkan nije samo loša ideja – ona je i opasna

8
0

Sa Otvorenim Balkanom, SAD-e promovišu trgovinski režim koji entuzijastično vodi autokrata, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji podriva zapadni poredak u regionu

Otvoreni Balkan prijeti da učvrsti dominaciju autoritarne Srbije na Zapadnom Balkanu, bez mehanizma izgradnje poverenja koji nudi Berlinski proces, piše u autorskom tekstu za Balkan Insight/BIRN, američki stručnjak za Balkan, Edvard Džozef.

Profesor sa vašingtonskog Johns Hopkins Univerziteta je u detaljnoj analizi razložio jednu po jednu zamku koju nudi OB, koji se, iako se navodno temelji na regionalnoj ekonomskoj saradnji, bazira na postulatima potpuno suprotnim od onih na kojima je počivao Šumanov plan koji je u temelju današnje EU. Osim toga što ovaj plan do sada nije dao niti jedan rezultat, Džozef upozorava na nesmotrenu grešku Bajednove administracije, koja je nastavila da podržava lošu ideju prethodne Trampove, a koja u konačnici vodi ka Velikoj Srbiji, Velikoj Albaniji i pobjedi Rusije na Balkanu.

Piše: Edward P. Joseph

Uvijek je dobra ideja doći na svjež vazduh i kristalne vode Ohridskog jezera, jednog od najlepših mjesta u Evropi. Nažalost, razlog prošlosedmičnog okupljanja lidera regiona – „Otvoreni Balkan“ – nije dobra ideja. U stvari, to čak nije ni dobro ime. Čak su i zvaničnici zbunjeni da li je naziv „Otvoreni Balkan“(što zvuči kao naredba] ili „Open Balkans“ [što zvuči kao opis].

Zapravo, Otvoreni Balkan je oblik participativnog zavaravanja, u kojem se svi entuzijastični saradnici – osim vođe – postepeno onesposobljavaju, sve dok ne budu nemoćni da se odupru novom poretku. Kao i kod svakog kulta ili hira, očigledne nedosljednosti su ostavljene po strani.

Prvo je ekonomski disparitet. Dva od tri učesnika, Albanija i Sjeverna Makedonija, imaju BDP koji je – zajedno – jedva upola manji od BDP glavnog učesnika, Srbije. To znači da dok će, sve tri zemlje imati koristi od zajedničkog tržišta (ili trgovinske obalsti), Srbija će uvijek imati najviše koristi.

Tržište Srbije je veće i uvijek će moći da privuče više stranih investicija (što je prije svega jedan od ciljeva zajedničkog tržišta), i da proizvodi robu veće vrijednosti (za izvoz unutar i van regionalnog tržišta). Razlike u platama nijesu dovoljno velike da nadoknade prednosti ulaganja u najveću i najnapredniju ekonomiju šestorke Zapadnog Balkana (WB6).

Drugim riječima, plima će podići sve čamce, ali će jedan čamac – Srbija – postati brod.

Entuzijastični proponenti „Otvorenog Balkana” očigledno nijesu razmišljali o efektima neuravnoteženog rasta i produktivnosti. Ovo je iznenađujuće, jer su takvi disbalansi bili jedan od pokretača tenzija u bivšoj Jugoslaviji, sažeto u gorku frazu izrečenu u siromašnijim krajevima poput Kosova: „Kosovo radi, (iskopava sirovine) Beograd gradi“ (izvlači koristnproizvodeći robu veće vrijednosti).

Politička ekonomija današnjeg balkanskog regiona – podijeljenog na sedam nezavisnih država (od kojih jednu, Kosovo, nije priznala ni Srbija ni Bosna i Hercegovina) – je drugačija. Umjesto fizičke, ekonomske i političke povezanosti, male države regiona su razbijene. Njihovo ujedinjenje u jedno tržište stvorilo bi efikasnost, privuklo investicije i povećalo rast.

Nadređena sila, nadređeni ciljevi i vrijednosti

Zadatak regionalnog povezivanja trebao je biti temeljni elemenat poslijeratne strategije koju vodi Evropska unija za region. Makar do 2020. godine, na Samitu u Sofiji, prioritet EU je bio na regionalnoj saradnji i povezivanju, uz ozbiljno finansijsko obavezivanje – Ekonomski i investicioni plan od 30 milijardi eura.

Na samitu u Sofiji se videjela posvećenost cijele šestorke ZB/WB6 regionalnom zajedničkom tržištu u drugačijem okviru – „Berlinskom procesu“ – koji vodi Njemačka i koji je integralno povezan sa pravilima i normama EU. Drugim riječima, sve strane WB6 – ne samo tri ili četiri – već su prihvatile zajedničko regionalno tržište, spojeno sa ciljem članstva i posvećenosti vrijednostima sveobuhvatnog EU bloka.

Tako osmišljeno, sa nadređenom snagom i nadređenim ciljevima i vrijednostima, predstavlja protivotrov za gorka sjećanja poput onih iz bivše Jugoslavije. Sposobnost i izazov da se iskoristi ekonomska moć – ili da se gaji ljutnja zbog neujednačenih ekonomskih koristi – bili bi umireni zajedničkim srastanjem sa vrijednostima i reformama EU.

Potreba za nadređenom silom koja bi pokrila nepovjerenje bila je u srži čuvenog Šumanovog plana (Robert Schuman) koji je bio preteča EU – najuspješnijeg modela ikada osmišljenog za postizanje ekonomskog rasta i političke saradnje među ranije zaraćenim stranama.

Nakon Drugog svjetskog rata, Francuska je gajila strah od oživljavanja njemačke moći koja je proistekla iz pristupa proizvodnji uglja i čelika u Rurskoj dolini i Sarlandu. Šumanov plan je dao odgovor na francuske brige i zahtjeve Njemačke stavljajući proizvodnju uglja i čelika pod nadnacionalnu Visoku vlast koja je na kraju postala Evropska zajednica za ugalj i čelik, a kasnije i Evropska ekonomska zajednica, prije nego što je u konačnici evoluirala u današnju EU.

„Otvoreni Balkan“ preokreće ovaj uspješan presedan naglavačke, odbacujući svaki nadnacionalni mehanizam za izgradnju povjerenja (kao što je Berlinski process) u korist trenutne redukcije barijera. Osnovna filozofija, koju je utvrdio Ričard Grenel (Richard Grenell), bivši izaslanik Trampove (Donald Trump) administracije, a koju je sada prihvatila Bajdenova (Joe Biden) administracija, je da trgovina i otvaranje novih radnih mjesta pobjeđuju nepovjerenje.

Samo letimičan pogled na rat koji bijesni u Ukrajini, koja je masivno trgovala sa Rusijom do invazije, probija ovaj koncept. Slično, trgovina između Kine i njenih demokratskih susjeda, Japana, Južne Koreje i Tajvana je eksplodirala, baš kao što je opalo povjerenje između Pekinga i njegovih susjeda.

Ista dinamika važi i na Balkanu. Kada bi trgovina bila jednaka povjerenju, onda bi Srbija – koja je prvi trgovinski partner Crne Gore u izvozu i uvozu – već imala odnos povjerenja sa svojim mnogo manjim trgovinskim partnerom. Umjesto toga, Crnogorci Beograd, i to s pravom, doživljavaju kao predatora.

Ono što se računa u trgovinskim odnosima je karakter trgovinskog partnera, demokratski ili autoritarni. Zapadna Njemačka je postepeno evoluirala u najaču evropsku ekonomsku silu – i vodeću demokratiju koja nije iskoristila tu moć da potkopava svoje susjede – zahvaljujući režimu izgrađenom na zajedničkim interesima, demokratskim vrijednostima i realizmu, a ne lakovjernosti.

Velika Srbija, Velika Albanija

Sa Otvorenim Balkanom, SAD-e promovišu trgovinski režim koji entuzijastično vodi autokrata, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji podriva zapadni poredak u regionu.

Prije 24. februara podrška za Open Balkan je bila naivna; nakon 24. februara, to je već nesmotreno. Beograd otvoreno prkosi svojim obavezama kao kandidat za članstvo u EU, da uvede sankcije Rusiji. Ne samo da Vučić oštro odbija da sankcioniše Moskvu, on aktivno njeguje svoje trajno strateško partnerstvo sa Vladimirom Putinom, neprijatelju ostatku kontinenta i preko Atlantika.

Vučićev režeći glasnogovornik, ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, verbalno je napao američkog ambasadora Kristofera Hila (Christopher Hill) i uputio očiglednu prijetnju SAD-u, zbog sankcija.

U trenutku kada ruski rat prijeti zapadnom, čak i globalnom poretku, ideja o uvlačenju u sumnjive trgovinske šeme sa Putinovim saveznikom broj jedan na Balkanu – a možda i u Evropi (jer je čak i mađarski premijer Viktor Orban uveo sankcije Rusiji) – je uznemirujuća.

Ruski rat u Ukrajini je trenutak izbora – i za sada je Vučić napravio svoj izbor. Na srpskog autokratu treba gledati kao na marionetu ratnog zločinca, a ne kao na partnera.

Zabrinjavajuća dobrodušnost prema Vučiću otkriva treći disparitet – onaj između susjeda Srbije koji “kupuju” Otvoreni Balkan i onih koji to ne čine. Proponenti ukazuju na prihvatanje OB-a od strane Albanije i Sjeverne Makedonije, kao i novog premijera Crne Gore, Dritana Abazovića, kao dokaz da su strahovi među Crnogorcima, Bosancima i Kosovarima neutemeljeni. Za ovu zagonetku postoji objašnjenje.

Albanci (u Albaniji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji) i Makedonci ne dijele zabrinutost oko srpske ekonomske dominacije, jer se ne suočavaju sa direktnim prijetnjama Vučićevog autoritarizma.

Videći da im je vlastiti put ka EU blokiran, Makedonci su spremni prihvatiti Otvoreni Balkan; integracija među WB6 služi im kao tampon zona protiv predatorskog nacionalizma Bugarske. Osim toga, nedavno priznanje Makedonske pravoslavne crkve (IMPC) od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC) podiglo je odnose u momentu kada je makedonski identitet pod napadom Bugarske, također rivala Srbije.

Predvođena premijerom Edijem Ramom, Albanija bi mogla imati afirmativan interes za otvorenu ‘regionalnu saradnju’ u stilu Otvorenog Balkana. S vremenom će režim trgovine koji je potpuno izvan okvira EU-a ostaviti srpski nacionalizam pod Vučićem u potpunosti usmjeren na održavanje statusa quo prema Kosovu. Kao što se dogodilo sa ‘zamjenom teritorija’ 2019., SAD-e i EU – kojima su vječno dosadni i zamorni sporovi oko Balkana – mogli bi ponovno pristati na podjelu, uz podšku autsajdera i tvrdnji da to “riješava zamrznuti sukob”.

Podjela automatski otvara ‘Uniju Kosova i Albanije’, drugim riječima, Veliku Albaniju – rješenje kompatibilno s Velikom Srbijom nakon što se Kosovo podijeli.

Ne mora biti nikakvog tajnog susreta Rame i Vučića tipa onog u Karađorđevu, između Franja Tuđmana i Slobodana Miloševića, uoči raspada Jugoslavije.

Pod ekonomski moćnijim Beogradom – nesputan bilo kakvim okvirom EU osim Vučićeve šaradne kandidature za EU – izgledi za međusobno priznanje u dijalogu u kojem posreduje EU još su udaljeniji. Zaista, potpisivanje sporazuma o ‘normalizaciji ekonomskih odnosa’ u Trampovoj Bijeloj kući u septembru 2020. nije učinilo ništa da ublaži neprijateljstvo Beograda prema Prištini, iako je Kosovo tada vodio kooperativni premijer Avdulah Hoti (Avdullah), ekonomista.

Nakon trijumfalne halabuke oko ‘Vašingtonskog sporazuma’ ubrzo je uslijedila (uz Vučićevo odobrenje) antikosovska butalnost Vulina i bivšeg ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koja je odisala ratnim godinama.

Na kraju će se frustrirani zapadni kreatori politike – vidjevši da Srbija neće popustiti – pitati i biti upitani: ‘Zašto ne bi bili ‘praktični’ u vezi sa Kosovom?’

Ramin suparnik u Prištini, kosovski premijer Albin Kurti, takođe je panalbanski nacionalista koji promoviše ‘Uniju Kosova i Albanije’.

Kurti, kao i većina Kosovara, ne želi doživjeti podjelu Kosova, dijelom zato što bi to opravdalo srpsku nacionalističku politiku pod Miloševićem – koju je oživio Vučić, štićenik ultranacionaliste Vojislava Šešelja. Odbrana Velike Srbije na Kosovu učinila bi isto za srpske nacionalističke ambicije u Bosni i Crnoj Gori.

Pobjeda za Rusiju

Sve to bi bila pobjeda ruskog predsjednika Vladimira Putina i Putinove vizije za Balkan i Evropu. Moskva generalno podržava zapadne inicijative u regionu za koje Kremlj vjeruje da ne mogu funkcionisati, poput Dijaloga pod vođstvom EU, ili koje unaprjeđuju rusku agendu.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno je dao podršku Moskve Otvorenom Balkanu. Ovo nije jednokratno. Glavni ruski medij u Srbiji, Sputnjik Srbija, više puta je promovisao Otvoreni Balkan, kao što su napomenuli Srđan Darmanović i Andelka Rogač u svom izvještaju za CEDEM o ‘Ruskom digitalnom otisku na Balkanu’. Izvještaj citira niz pohvalnih naslova Sputnjika, uključujući ovaj dragulj: ‘Vučić: Otvoreni Balkan će funkcionisati, samo zato što ga niko osim nas nije predložio”.

Kao što je jasno stavio do znanja, Ramu nije briga za bilo šta od ovoga. U ovom trenutku, sve što on i drugi zagovornici Open Balkana žele su ‘rezultati’. Nažalost, usprkos svoj halabuci oko Open Balkana, to nije donijelo mnogo.

Srpski međunarodni advokat Relja Radović nedavno je razotkrio prazninu OB-a pod zvučnim imenom, ‘Sporazum o uslovima za slobodan pristup tržištu rada na Zapadnom Balkanu.’ Kako Radović objašnjava, navodni cilj slobodnog pristupa nije čak ni formalno razrađen i “ostaje na nivou dobrih želja”.

Nedostatak napretka dodatno je razočaravajući jer je cijela ideja „Otvorenog Balkana bila preskočiti spori tempo „Berlinskog procesa.” Koncentisani pokušaji da se uspostave predviđene „kontrolne liste” za praćenje od strane tri partnera Otvorenog Balkana očito nijesu uslijedile.

Na kraju, Otvoreni Balkan nudi Aleksandru Vučiću priliku da ostvari iluziju kooperativne stabilnosti na Balkanu uz stvaranje uslova za nestabilnost. Vrijeme je da se zaustavi zavaravanje i oživi tip procesa – utemeljen na realnosti – koji su Francusku i Njemačku doveli do izgradnje temelja Evropske unije. Nema razloga da Balkan ne doživi istu transformaciju.

Prevela : Biljana Jovićević

Orginalni naslov teksta objavljnog na Balkan Insight: Open Balkan(s) is Not Just Unwise. It’s Dangerous

Edward P. Joseph predaje upravljanje konfliktima na Johns Hopkins Školi naprednih međunarodnih studija. Boravio je u službi na Balkanu desetak godina, u svim konfliktnim područjima, uključujući i aktivnu službu u američkoj vojsci. Od 2010. do 2012. bio je zamjenik šefa Misije OEBS-a (OSCE) na Kosovu , gdje su ga naimenovale SAD-e.

Autor: antenam.net

Prethodni članakAmerički historičar: Putinov plan je toliko strašan da ga teško možemo shvatiti
Naredni članakSvjetski dan dobrovoljnih davalaca krvi: Daruj krv, spasi život

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime