Komemoracija je počela minutom šutnje, a potom su njegovi najbliži saradnici održali govore. Posebno emotivan bio je govor Marije Šerifović, koji je održala u suzama.
“Mnogo toga u životu nas dočeka nespremne, a ti si, Sale moj, sad baš iznenadio. Nikad ovo nisam radila, ne znam ni kako se za ovakve stvari sprema, posebno kada iza mene stoji slika nekog mog.
Od svih ljudi koji su danas ovdje došli, ja sam te možda najkraće poznavala, ali posljednjih 10-ak godina sam toliko provela vremena uz tebe da mislim da si u mom životu od kako znam za sebe. A zapravo i jesi!
Kad sam bila mlađa znala sam te kao maminog kolegu, kao Slatki greh, kao Breninu desnu ruku, kao profesionalca…
Godinama kasnije i kao svog kolegu, kao našeg direktora, a zapravo sam najponosnija jer sam porasla dostojna da me nazivaš svojim prijateljem, i da ovdje danas mogu da stojim pred tvojom porodicom i tvojim najbližima.
Nikada nisam poznavala nekog ko je toliko gorio, ko je sa toliko strasti živio ovaj naš posao…
Vjerujem da svako u ovoj sali sada samo čeka da se pojaviš iz nekog ugla i počneš da nas raspoređuješ na ovoj bini i govoriš i vičeš šta i ko treba da kaže ili uradi…
Tamo gdje si sada želim ti lepo i udobno mjesto koje si zaslužio.
Počni da spremaš neki novi format tamo gore da sve bude spremno kad i mi nekad stignemo”; kazala je Marija.
(Vijesti.ba)