Bosanskohercegovački glumac Enis Bešlagić ponovo je kročio stazama minhenskog groblja gdje je kao sedamnaestogodišnjak zarađivao prve novce.
Tog mjesta prisjeća se s posebnom emocijom, jer mu je upravo taj period oblikovao pogled na život, ljude i sudbinu.
Ljudskosti nije manjkalo
Rat ga je odveo iz Bosne i Hercegovine, a Njemačka mu je postala privremeni dom. Nije birao poslove – prihvatio je rad na održavanju groblja. Čistio je lišće, pripremao prostor za pogrebe i radio s ljudima koji su nekada imali sve, a onda izgubili u borbi s porocima. Sa njima je dijelio teške smjene, često povlačeći i za druge kako bi izbjegli otkaze.
“Nijemci, radnici iz raznih dijelova svijeta, oni koji su dotaknuli dno – svi su me prihvatili bez obzira na moje ime i porijeklo. Tu sam naučio što znači ljudskost”, prisjetio se glumac. Satnica mu je tada bila marku i sedamdeset, ali vrijednost tog iskustva kasnije je pretočio u film Danke Deutschland.
Danas, dok šeta istim putem sa svojim prijateljima, prošlost mu se vraća u mislima. Na istom mjestu gdje je prao blatnjave čizme, sada stvara predstave.
“Ko bi rekao da će me putevi ponovo dovesti ovdje?” rekao je, potvrđujući još jednom da je “sudbina čudo.”
Pogledajte video ovdje.
(Vijesti.ba)