Nihad više ne traži ničije priznanje. Samo pravo da bude ono što je cijelog života pokušavao biti – čovjek. Ali taj mir nije došao lako. Trebalo je proći više od dvije decenije laži, izdaje, sumnje i bola. Sve dok DNK nalaz nije razbio posljednju iluziju: djeca koju je odgajao kao svoju – nisu njegova.
„Htio sam da djeca nikada ne saznaju. Htio sam da samo ja i ona riješimo to tiho – razvedemo se, prodamo kuću, svako svojim putem. Nisam želio da djecu povrijedim. Ali ona to nije htjela. I tad su morali svi da saznaju“, priča Nihad, dok nam pokazuje tragove nekadašnjeg života. Na sudu su saznali. I djeca. I cijela čaršija.
Nihad je život počeo skromno, vrijedno radeći. Sredinom osamdesetih oženio se, zasnovao porodicu. Djeca su rođena 1987. i 1991. godine. Sve je djelovalo uobičajeno, gotovo idilično, sve dok se nisu pojavile pukotine.
Na samom kraju puta, gdje asfalt prestaje i počinju šume Babine luke, živi Nihad Kešetović. Kuća skromna, okružena drvećem, a tišina koju reže tek lavež psa i povremeno škripanje starog bicikla. U toj tišini, kaže, napokon diše. Nakon života u kojem je, kako sam kaže, „prošao sve što čovjeka može sresti“, ovdje je našao mir. Ali taj mir nije došao lako. Trebalo je proći više od dvije decenije laži, izdaje, sumnje i bola. Sve dok DNK nalaz nije razbio posljednju iluziju: djeca koju je odgajao kao svoju – nisu njegova.
„Htio sam da djeca nikada ne saznaju. Htio sam da samo ja i ona riješimo to tiho – razvedemo se, prodamo kuću, svako svojim putem. Nisam želio da djecu povrijedim. Ali ona to nije htjela. I tad su morali svi da saznaju“, priča Nihad, dok nam pokazuje tragove nekadašnjeg života. Na sudu su saznali. I djeca. I cijela čaršija.
„Već tada sam imao osjećaj da nešto nije kako treba. Bio sam bolestan, preživio trombozu, Parkinsona, a kasnije i infarkt. Tada su mi doktori rekli da ne mogu imati djecu. Tada mi je sve počelo biti jasno“, kaže za Tatabrada.tv, gledajući u daljinu. Kad je konačno odlučio da provjeri istinu putem DNK testa, saznanje je bilo poražavajuće. Djeca nisu bila njegova. Žena ga je, kako tvrdi, godinama varala – čak i dovodila ljubavnika u njihovu zajedničku kuću dok je on radio.
„U mojoj kući je bila javna kuća, ništa drugo“, tiho dodaje, spuštenog pogleda.
Nakon što je istina izašla na vidjelo, došao je potpuni slom. Rastava, sudski procesi, borba za imovinu, hipotekarni kredit. Djeca su mu, kaže, okrenula leđa.
„Na sudu su govorili loše o meni. Djeca, koja su do jučer govorila ‘tata’. Tada sam odlučio sve pustiti u javnost. Jer u mom gradu ljudi nisu znali zašto sam otišao. Sad će znati.“
Nakon razvoda, napustio je grad, kuću, život koji više nije imao smisla. Otišao je na kraj puta – bukvalno – u mjesto gdje ga niko ne poznaje i gdje niko ne pita.