Predsjednik HDZ-a Dragan Čović u otvorenom i velikom intervju za Hrvatski tjednik govorio je o položaju Hrvata BiH, njihovoj želji za izmjenama izbornog zakona, Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i njegovoj viziji ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.
Čović je za krizu najviše optužio političko Sarajevo te da su potezi političkih predstavnika Bošnjaka izazvali sve ono što Dodik radi posljednjih deset godina kako Srbi ne bi doživjeli “sudbinu Hrvata”. Čović je poručio da je najveća odgovornost za BiH na Bošnjacima.
Kako procjenjujete trenutnu krizu nastalu nakon presude Dodiku i poteza vlasti RS-a?
Realno, prošlo je već neko vrijeme. Očekivalo se da će se određene stvari dogovoriti, usuglasiti i usmjeriti. Bojim se da ovo posljednje vrijeme nije iskorišteno za to, nego se još uvijek pokušavaju zauzeti određene pozicije – osobito u političkom Sarajevu. Mislim da tu ima dosta nesnalaženja, kao i pokušaja koordinacije aktivnosti unutar bošnjačkih političkih stranaka, uključujući i one koj se predstavljaju kao građanske opcije.
S druge strane, unutar srpskog političkog ambijenta došlo je do određenog neskalda između onoga što se naziva opozicijom u RS i samog SNSD-a, kao i njihovih partnera. Kriza se nije na na koji način umanjila – rekao bih čak i da je dodatno ojačana.
Primjerice, upravo je završena i rasprava o Ustavu RS-a, koja je bila jedan promišljen, javni projekt. Mislim da, osim ponekih nagovještaja kako bi neko bio spreman nešto vratiti na početak, sve strane već imaju zauzete pozicije kada je riječ o RS i da sada na njih treba mudro odgovarati. Međunarodna zajednica također niej pokazala poseban znak aktivnosti niti snalažljivosti u ovom ambijentu. Ne znam što je razlog tomu, ali praktični nemamo nikakvu aktivnost međunarodnih institucija u BiH. Jedno vrijeme bilo smo naviknuti da se na gotovo svaki događaj oglašavaju određene administracije, adanas vlada potpuna tišina.
Koga konkretno?
Recimo, dok je tu bio gospodin veleposlanik Michael Murphy, svakodnevno smo mogli čuti njegov komentar na svaki događaj, kao dio jedne šire analize. Danas toga nema. Razgovori koje vodimo s predstavnicima tih institucija također upućuju na to da ni oni nemaju u potpunosti jasne upute kako se ponašati. Ono što dolazi iz Brisela više izgleda kao pokušaj da se nešto sagleda i da neko u ime pojedinih strana nešto pokuša reći. Tu pomažu prijatelji iz Republike Hrvatske i njihovi partneri – u vezi s pozicijom Hrvata, ustavnom jednakopravnošću i očuvanjem BiH, kao i njezinim evropskim putem.
S bošnjačke strane, također neko pokušava nešto artikulisati prema vanjskom ambijentu. To ide primarno preko ministra vanjskih poslova BiH koji vodi isključivo svoju politiku ili politiku svoje stranke, koja nema uporište u nečemu što bi u konačnici bila zajednička vanjska politika triju konstitutivnih naroda BiH. Bojim se da i drugi, koji nastupaju u ime Bošnjaka, djeluju na sličan način i time se dopunjuju – kako bi spriječili da Hrvati punopravno konzumiraju svoja ustavna prava, a istodobno kako bi eliminirali SNSD kao glavnog uzročnika ove krize.
Mislim da je kriza izazvana potpuno drugim razlozima, o kojima možemo razgovarati i analizirati ih posebno. Međutim, u ovom trenutku držim da postoji nesklad između tri strane u BiH i međunarodne zajednice.
Vidite li, i kako, izlaz iz ove krize?
Po meni, izlaz bi bio jednostavan kada bi se tri sadašnje koalicije na vlasti u BiH, koje su prije dvi i po godine započele jedan projekt, usuglasile da je taj projekt tada bio prihvaćen kao ideja, ali da s tim snagama više ne mogu napraviti iskorak, koji nam je prijeko potreban u idućih godinu i po ili pet godina. Bošnjačka je strana to jasno kazala i samoinicijativno pokrenula procs, primarno preko ministra vanjskih poslova koji je rekao: ‘Mi više ne želimo s Dodikom.’ Mi smo tada jasno kazali – i prije izricanja presude gospodinu Dodiku – da ne možemo na taj način razgovarati, ako već imali neku konstrukciju, pa i potpisani sporazum o političkom djelovanju u četverogodišnjem mandatu. Trebalo je sjesti, vidjeti što je provedeno, što nije, i ako to više ne ide, tražiti jedan novi put. Čak smo se dogovorili da pokušamo pronaći taj drugi put, ali da jasno definisamo osnovu na kojoj ćemo to raditi. S naše strane ta osnova je bila evropski put BiH, njezina nedjeljivost i potpuna ustavna jednakopravnost tri konstitutivna naroda. Kada smo to pokušali prevesti u konkretna rješenja, rekli smo da je za početak nejjednostavnije pitanje Izbornog zakona BiH – onaj koji će definirati izbor hrvatskoga, bošnjačkog i srpskog člana Predsjedništva. To bi bila logična osnova s obzirom na to da već deset godina o tom istom pitanju razgovaramo kroz različite sporazume s različitim partnerima. Istina, nikad nismo imali problem s partnerom sa srpske strane, već isključivo sa “Sarajevom”.
Jedno vrijeme smo si i lagali i varali oko toga. Održan je jedan dio razgovora, na Kupresu kad su s nama bili predstavnici triju stranaka iz Republike Srpske, a potom i zajednički sastanak, kao i odvojeni sastanci s probošnjačkom Trojkom. U Federaciji BiH pokušavali smo naći rješenja, ali smo na kraju došli do situacije gdje su nam prijatelji iz Sarajeva jasno kazali da nisu spremni učiniti ništa po pitanju Izbornoga zakona bez promjene Ustava BiH. S obzirom na to da znamo kako se Ustav ne može promijeniti bez dvotrećinske većine, što je ovome ambijentu gotovo nemoguće, jasno je da smo tu zapeli.
Koliko sam uspio razumjeti, oko prijedloga koji ste dostavili, sve hrvatske i srpske stranke saglasne su. Može li se to sažeti u jednu rečenicu – spriječiti bošnjačko preglasavanje Hrvata? Je li to tako?
Da, te se izmjene zapravo svode na sprečavanje da Bošnjaci mogu preglasati Hrvate. Odnosno da ih demotivira, da imamo mehanizam odvraćanja od upravo te iste nakane. Ako Hrvati slobodno glasuju i odluče, tada ovakvoga problema neće biti. Prijedlog je takav da hrvatski član Predsjedništva BiH postaje onaj tko dobije najviše glasova u Federaciji BiH, a zatim to potvrdi u trima večinskim hrvatskim županijama. To bi bio jamac da netko tko ondje nije pobijedio, ne može biti član državnoga vrha.
Kad smo prvi put razgovarali s bošnjačkim kolegama u vlasti, svi su taj prijedlog ocijenili trezvenim, čistim i logičním. Rekli su nema smisla da mi biramo Hrvatima predstavnika. No čim smo prijedlog formalno uputili u proceduru, svi su ga počeli prikazivati na različite načine. Neki su ga počeli predstavljati neustavnim, ili čak diskriminatornim. Međutim, identičan je prijedlog već usvojen kad su u pitanju članovi Predsjedništva i to na Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH već prije tri godine. Bošnjaci su ga tada pokušali osporiti pred Ustavnim sudom BiH, no Sud je odgovorio da nije povrijeden vitalni nacionalni interes Bošnjaka. I to im je sada jasno, Zato trenutačno i blokiraju Dom naroda jer se tim instrumentom više ne mogu koristiti.
Jedan čovjek, predsjednik jednoga entiteta u Bosni i Hercegovini, slobodno putuje iako ga traže pravosudne i policijske agencije. Živimo li mi već kao Cipar?
Mi se već dvadeset godina oslanjamo na to da će nam neko izvana urediti unuranje procese. Da smo dručije gradili institucije I shvatili da se moramo dogovoriti o izboru člana Predsjedništva, o drugim elementima Izbornog zuakona I zakoniam važnim za EU – danas bismo imali rješenja. I to održiva. Sada imamo proces unutarnjeg urušavanja institucija s ciljem da se pokaže kako sustav ne funkcionira.
Zato držim da je izvor svih problema u Sarajevu, jer ljudi ondje nisu prepoznali da je potreban dogovor triju konstitutivnih strana. Sarajevska politika ne želi raditi na očuvanju Bosne i Hercegovine tako da ju dijeli s predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda. To je isto kao i kod referenduma o neovisnosti ili kod nekih drugih dokumenata. Ne može biti ni bošnjačka, ni hrvatska, ni srpska nego mora biti i bošnjačka, i hrvatska, i srpska. Samo tako Bosna i Hercegovina može opstati.