Obavljala je funkciju izvršne direktorice marketinga u jednoj od najvećih svjetskih zdravstvenih kompanija i radila pod konstantnim pritiskom.
Simptome je prvi put osjetila tokom vođenja jednog događaja.
„Mislila sam da sam dehidrirala ili da nisam dovoljno jela, ali osjećaj nije prolazio. Od tada mi je sve bilo maglovito“, prisjeća se Amy.
Pamti i neobično „šuštanje“ koje je stalno čula, a suprugu je opisivala osjećaj kao „morsku bolest i pijanstvo na brodu“ ili „kao da sam napravljena od vodenih boja“.
„Odjednom sam se osjećala kao da sam osoba s invaliditetom.“
Amy je bila primorana otići na višemjesečno bolovanje.
„Mentalno zdravlje mi se ozbiljno pogoršalo. Gubila sam svijest pod tušem, nisam mogla brinuti o djeci. To je bio način na koji mi je tijelo reklo: ‘Ne! Stani!’.“
Moždana magla, hronični umor i gubitak entuzijazma za posao simptomi su sagorijevanja (burnout) koji često ostaju neprimijećeni, ali ako se zanemare, mogu imati ozbiljne posljedice po zdravlje. Tek nedavno je Amy shvatila da je doživjela upravo sindrom sagorijevanja. Znakovi su bili tu, bila je iscrpljena.
Izraz „burnout“ skovala je prije nekoliko decenija Christina Maslach, profesorica emeritus psihologije na Univerzitetu Kalifornija (University of California, Berkeley).
Burnout opisuje kao „hronični stres na radnom mjestu kojim se ne upravlja na adekvatan način“.
To nije medicinsko stanje niti dijagnoza, i ne može se tretirati kao bolest, pojašnjava Maslach. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 2019. godine priznala njen rad i definisala jasne simptome sindroma sagorijevanja.
„Radimo previše i preintenzivno“, upozorava profesorica Heejung Chung, direktorica Globalnog instituta za žensko liderstvo (Global Institute for Women's Leadership) pri King’s Collegeu u Londonu.
„Kultura stalne dostupnosti, koju je pogurala digitalizacija, dodatno pogoršava sagorijevanje – radnici se ne mogu fizički ni psihološki odvojiti od posla.“
Profesorica Chung ističe da je burnout globalni problem koji u nekim zemljama pogađa i više od 70 posto zaposlenih.
Posljedice su i finansijske
Prema istraživanju osiguravajuće kompanije AXA iz 2024. godine, sindrom sagorijevanja godišnje košta ekonomiju Ujedinjenog Kraljevstva (UK) više od 102 milijarde funti (gotovo 122 milijarde eura).
Glavni uzroci su hronični stresori, a na poslu su to najčešće faktori izvan kontrole radnika.
Istraživanje provedeno 2020. godine na 20.000 zaposlenika u Njemačkoj pokazalo je da se od 60% tražilo obavljanje više zadataka istovremeno, 48% je osjećalo pritisak zbog rokova i performansi, 46% je imalo česte prekide tokom rada, dok je 34% radilo u ubrzanom ritmu.
Iako se burnout uglavnom povezuje s plaćenim radom, sve češće se bilježi i kod studenata, roditelja i njegovatelja.
Psihoterapeutkinja dr Claire Plumbly naglašava da su žene nesrazmjerno pogođene ovim problemom.
„Tzv. ‘druga smjena’, odnosno neplaćeni kućni rad, u velikoj mjeri i dalje pada na leđa žena“, rekla je dr Plumbly.
Osim umora i iscrpljenosti, stručnjaci upozoravaju na dva ključna znaka sagorijevanja: sve ciničniji stav prema poslu koji radite i negativnu sliku o sebi.
Dr. Claire Plumbly navodi da možda ni nećete primijetiti kako se to manifestuje na vašem poslu.
Kao primjere smanjene produktivnosti navodi nastavnika koji priprema predavanje tako što zapiše samo jednu bilješku, ili zaposlenika koji se ne sprema za sastanak ili prezentaciju.
Mnogi ljudi sanjaju o tome da jednostavno pobjegnu od svega.
„Možda razmišljate kako da pobjegnete, imate fantazije da neko preuzme vaše obaveze. Imala sam pacijente koji su mi govorili: ‘Volio/la bih da dobijem koronavirus’”, kaže ona.
Pet faza sagorijevanja
1. Medeni mjesec – U početnoj fazi pristajete na sve, ali zanemarujete koliko vremena je potrebno za obavljanje zadataka. Preuzimate previše obaveza i stres se postepeno gomila.
2. Povlačenje – Počinjete se povlačiti iz aktivnosti koje su vam ranije bile važne, poput druženja s prijateljima. Gubite interes za stvari koje ste nekada voljeli. Fokusiranje na posao postaje teško, javlja se moždana magla.
3. Demotiviranost – Konstantna razdražljivost prelazi u apatiju. Možda osjećate otuđenost, kao da niste potpuno prisutni u vlastitom životu. Gubite empatiju jer jednostavno nemate više snage za druge. Osjećate da ne postižete dovoljno i da ste nesposobni.
4. Sagorijevanje – U ovoj fazi osoba se osjeća potpuno iscrpljeno, fizički i emocionalno. Možda nastavlja raditi, ali održavanje dnevne rutine postaje sve teže.
5. Kolaps – U završnoj fazi jedva ustajete iz kreveta. Starije generacije bi ovo nazvale „živčanim slomom”. Terapeuti bilježe slučajeve ljudi koji su se potpuno zatvorili – neki nisu mogli govoriti, napustiti kuću ili su doživljavali jake napade panike. Oporavak može trajati mjesecima, pa i godinama.
Šest faktora koji povećavaju rizik od sagorijevanja
Preopterećenost poslom – Previše zadataka, premalo vremena i resursa.
Nedostatak kontrole – Ograničena autonomija u svakodnevnim odlukama.
Manjak priznanja – Nedostatak nagrada za trud. Osjećaj da ste samo „šarafić u sistemu”.
Raspad zajednice – Loši odnosi s nadređenima, kolegama ili klijentima. Toksično radno okruženje, moguće i psihičko zlostavljanje.
Nepravednost – Diskriminacija, neravnopravnost, prepreke napredovanju (npr. „stakleni strop”).
Sukob vrijednosti – Nedostatak smisla u poslu ili rad u okruženju koje nije u skladu s vašim ličnim vrijednostima.
Oporavak od sagorijevanja
Profesorica Sabine Sonnentag istraživala je kako se zaposleni mogu mentalno odvojiti od posla nakon napornog dana. Otkrila je da je sagorijevanje rjeđe kod onih koji se uspiju „mentalno distancirati“ nakon stresa.
Dr. Claire Plumbly savjetuje da pronađete jednu osobu kojoj se možete povjeriti – ne mora biti terapeut, može biti prijatelj ili kolega.
Dr. Katherine Eshleman Ashley, autorica knjige The Burnout Doctor, tvrdi: „Suprotno uvriježenom mišljenju, ne morate napustiti posao da biste se oporavili od sagorijevanja.”
Preporučuje fokus na tri područja:
– kontrolu nad poslom
– vlastito blagostanje
– podržavajuće okruženje
Preporučuje i vježbu Covey’s Sphere of Control, koja pomaže da shvatite na šta realno možete uticati. Jedno od pitanja je: „Ako ne mogu da kontrolišem ili utičem na ovo, mogu li to prihvatiti?”
Citira i rad dr. Russ Harris, koji savjetuje tri pristupa u teškim situacijama:
– otići
– ostati i živjeti u skladu sa svojim vrijednostima
– ostati, ali ne biti produktivan
Iako je Harris najviše radio u izbjegličkim kampovima za WHO, ova načela se mogu primijeniti i u svakodnevnom životu i poslovnim krizama.
Dr. Ashley ističe da je četvrta faza oporavka od sagorijevanja – utvrditi vlastite vrijednosti. Svaka buduća odluka mora biti u skladu s njima, prenosi BBC.
(Vijesti.ba)