Godinama je vodila tešku borbu sa rijetkim neurološkim poremećajem – mijoklonus distonijom – koji izaziva iznenadne, nekontrolisane trzaje mišića. Nakon što je prošla sve terapije, a nesanica dostigla vrhunac do te mjere da četiri dana nije mogla da spava duže od minut, osjetila je da joj tijelo odustaje.
U tom trenutku, kaže, njena duša je “napustila tijelo” i krenula ka prostoru u kojem vrijeme ne postoji. Čula je glas koji ju je upitao da li je spremna. Kada je pristala, ušla je u potpuni mrak – ali ne i u kraj.
„Smrt je iluzija jer duša nikada ne umire“, rekla je Brianna za portal Need To Know. „Naša svijest ostaje živa, a naše biće se samo transformiše.“
U tom vanzemaljskom prostoru, osjetila je kako se njene misli trenutno materijalizuju. „Shvatila sam da tamo misli stvaraju stvarnost – ali s odlaganjem, što je dar. To nam daje šansu da negativne misli pretvorimo u pozitivne i da kroz njih oblikujemo novu realnost.“
Kaže da se tamo nije više osjećala kao ljudsko biće: „Nisam vidjela ni pamtila sebe kao čovjeka. Bila sam potpuno mirna, ali svjesna, živa i više svoja nego ikad. Nije bilo bola – samo duboki mir i jasnoća.“
Brianna vjeruje da postoji viša inteligencija koja sve vrijeme bdije nad nama i da sve što se događa ima svrhu, ma koliko teško bilo.
„U tom prostoru sve se dešava istovremeno, kao da vrijeme ne postoji, ali uprkos tome sve je savršeno uređeno. Osjetila sam početak svega. Vidjela sam da je univerzum sazdan od brojeva. Susrela sam se sa bićima za koja nisam sigurna da su bila ljudska – ali su mi djelovala poznato.“
Ovo iskustvo, kaže, potpuno ju je promijenilo: „Sve čega sam se ranije plašila, više nema moć nada mnom. Stvari za kojima sam jurila, više mi nisu važne. Vratila sam se sa osjećajem misije i dubokim poštovanjem prema životu – i smrti.“
Povratak u tijelo nije bio lak. Osećala je kao da je bila odsutna mjesecima. Provela je četiri dana u bolnici pokušavajući da razumije šta joj se dogodilo, a oporavak je bio zahtjevan – fizički i duhovno. Ponovo je učila da hoda i govori, a zbog oštećenja hipofize prošla je i eksperimentalnu operaciju mozga, koja je za sada uspješna.
„Pomalo me plaši da bih mogla ponovo doživjeti blisku smrt, jer je oporavak težak“, priznaje. „Ali ako je suđeno – ne mogu to da izbjegnem. Ipak, zahvalna sam. Imam srce puno zahvalnosti, a ne ljutnje.“
Danas pomaže drugima koji prolaze kroz hronične bolesti, suočavaju se sa smrću ili duhovnim buđenjem. Vjeruje da je živa sa razlogom.
„Preživela sam mnogo trenutaka kada sam mogla da umrem, a nisam. Vjerujem da naša duša bira teške, bolne i izazovne trenutke da bi iskusila ono što nije dostupno u duhovnom svijetu. Da bi rasla. A ponekad – jednostavno zato što nas uzbuđuje ideja nečeg novog.“
(Vijesti.ba)