Brojna istraživanja potvrđuju da hronični nedostatak sna ne utiče samo na kognitivne sposobnosti i raspoloženje, već značajno povećava rizik od gojaznosti.
Mehanizmi koji povezuju san i tjelesnu težinu uključuju kompleksnu hormonalnu disfunkciju, posebno u regulaciji apetita i metabolizma.
Hormon gladi i kontrola sitosti pod stresom
Nedovoljno sna narušava ravnotežu između grelina i leptina – hormona odgovornih za apetit. Grelin, poznat kao “hormon gladi”, povećava se kod osoba koje spavaju manje od šest sati, dok se nivo leptina, koji šalje signal sitosti, smanjuje.
Studija objavljena u časopisu PLOS Medicine pokazala je da su ispitanici sa skraćenim snom imali 24% viši nivo grelina i 18% niži nivo leptina u poređenju s onima koji spavaju 8 sati.
Pored hormonalnog disbalansa, nedostatak sna povećava aktivnost amigdale – centra za nagrađivanje u mozgu, što rezultira pojačanom željom za visokokaloričnom hranom, uglavnom bogatom šećerima i mastima.
Hronična deprivacija sna također remeti osjetljivost na inzulin, što doprinosi razvoju inzulinske rezistencije i, dugoročno, metaboličkog sindroma. Američko udruženje za srce (AHA) ističe da je san kraći od 7 sati dnevno jedan od nezavisnih faktora rizika za visceralnu gojaznost, dijabetes tipa 2 i kardiovaskularne bolesti.
Za očuvanje normalne tjelesne mase, osim pravilne ishrane i fizičke aktivnosti, adekvatan san mora biti uključen u strategije prevencije gojaznosti.
(Vijesti.ba)