Kada se roman Čistačica na crno našao među najprodavanijim knjigama na Amazonu, mnogi su se prvi put zapitali – ko je zapravo Irma Husić? Iza tog imena stoji žena snažnog izraza, duboke empatije i rijetke sposobnosti da književnost pretoči u alat za društvenu promjenu.
Rođena u Bihaću, danas živi i radi u Njemačkoj, ali njene priče, stihovi i inicijative govore univerzalnim jezikom, onim koji dopire do srca čitatelja širom svijeta. Pored iznimnog književnog uspjeha, Irma je i osnivačica udruženja Ilmi Batin, kroz koje okuplja žene iz dijaspore i domovine, s ciljem da ih osnaži i podsjeti na vlastitu vrijednost.
Njeni romani Čistačica na crno i Očuh bez zadrške progovaraju o teškim temama, a zbirku poezije Čvrsto drži mi ruku posvetila je onkološkim pacijentima, odlučna da prihodima od prodaje pomogne u nabavci medicinske opreme. U ovom intervjuu, Irma Husić otkriva kako izgleda njen put od intimne tišine do globalnog odjeka, zašto vjeruje u moć riječi, i kako se hrabrost ponekad rađa upravo iz boli.
Roman “Čistačica na crno” jedna je od najprodavanijih knjiga na Amazonu iz našeg regiona. Jeste li očekivali takav odjek kada ste je prvi put objavili?
– Zapravo, rejting te knjige na Amazonu nema nikakve veze s našim regionom – jer Amazon ne pravi lokalne kategorije za nas. To je globalna platforma s oko 32 miliona knjiga, i konkurencija je ogromna. Čistačica na crno je jedno vrijeme bila na prvom mjestu među svim romanima na Amazonu, dok je Očuh bio na trećem. Jutros je Čistačica bila na drugom mjestu, a Očuh na petom.
To se stalno mijenja jer Amazon nikada ne miruje – svakog dana se knjige kupuju i prodaju, a poredak zavisi isključivo od broja prodatih primjeraka u tom mjesecu. To ne možete platiti, ni “srediti” – to je isključivo stvar broja čitatelja.
A da li sam očekivala ovakav odjek? Iskreno, nisam. Roman nije ni bio planiran za tržište van BiH. Ipak, nekad sudbina učini svoje.
Knjiga “Očuh” tematizira tešku i bolnu temu. Kako ste se emocionalno pripremili za njeno pisanje i kako publika reagira na ovakve istine?
– Nema prave pripreme za takvo pisanje. To nije tema koju otvoriš i zatvoriš kao prozor. Bilo je dana kada sam morala zatvoriti laptop usred rečenice, jer mi se priča u mislima vraćala dublje nego što je to riječima bilo moguće prenijeti. Kada znate da opisujete ono što se nekom zaista desilo, osjećate bijes, tugu i nemoć – jer ne možete vratiti vrijeme i pomoći toj osobi u tom trenutku.
Reakcije čitatelja su bile snažne, bolne i neočekivano lične. Pisale su mi žene svih generacija – spominjući vlastita iskustva ili iskustva ljudi koje poznaju, zahvaljujući mi što sam progovorila o onome o čemu se najčešće šuti.
Koliko je bilo izazovno probiti se na platformi Amazon i šta biste savjetovali domaćim autorima koji žele objaviti svoja djela van granica BiH?
– Amazon nudi ogromne mogućnosti – ali nije čarobni štapić. Potrebni su strpljenje, upornost i svakodnevni rad – čak i prije nego što knjiga uopće bude objavljena. Čim sam postala svjesna odjeka svoje knjige na toj platformi, počela sam dijeliti to iskustvo – javno i direktno. Putem svog profila objavila sam upute korak po korak i odgovorila na stotine poruka o tome kako objaviti knjigu na Amazonu.
Ipak, mnogi ni ne započnu pisati – a žele znati kako prodati. Tu je najveći nesporazum: objava na Amazonu ne garantira prodaju. Amazon je globalna online trgovinska platforma, ali da bi neko tamo pronašao vašu knjigu, vi morate aktivno raditi na vidljivosti – putem društvenih mreža, medija, preporuka, recenzija.
Ljudi često podcjenjuju koliko naših čitatelja živi širom svijeta – čak i četvrta generacija u dijaspori želi čitati knjige na maternjem jeziku, posebno ako se tiču stvarnosti iz koje potiču.
Moj savjet je: radite na kvaliteti, ne čekajte savršene uslove i ne bojte se da krenete – pa makar i sami. Vaša priča ima pravo da bude ispričana i izvan granica. Samo nemojte očekivati da algoritmi rade posao umjesto vas.
Da li mislite da su čitatelji u dijaspori bili ključni za vaš uspjeh – ili ste se najviše iznenadili podrškom koja je stigla iz BiH?
– Oboje. Dijasporu nosim u srcu jer su to ljudi koji znaju koliko vrijedi riječ iz domovine. Moje knjige se naručuju na svim kontinentima – od Evrope i Sjeverne Amerike, preko Australije, pa sve do zemalja gdje živi samo nekoliko naših ljudi, ali i oni žele čitati na svom jeziku.
Ipak, posebno me dirnula podrška iz BiH – iz manjih gradova, od žena koje su me zvale iz lokalnih biblioteka, radnji, škola… Taj spoj iskrene, globalne podrške i lokalnog srca je nešto najvrijednije što sam doživjela kao autor.
Svoju novu knjigu poezije “Čvrsto drži mi ruku” najavili ste s posebnim ciljem – sav prihod ide onkološkim pacijentima. Kako je došlo do te odluke i na koji način planirate da im pomognete?
– Upoznala sam mnogo žena koje su vodile borbe u tišini, sa osmijehom. Kroz društvene mreže sam vidjela s kojim se sve problemima susreću. Odlučila sam da ova zbirka poezije, nastala iz emocije, bude i alat za podršku.
Prihod će ići direktno za kupovinu aparata potrebnog za liječenje onkoloških pacijenata – uređaja koji bi bio dostupan svima. Razgovarala sam s voditeljicom odjela za hemoterapiju u Njemačkoj, u gradu gdje trenutno boravim, i objasnila mi je da se u radioterapiji koriste linearni akceleratori (od oko 2 miliona eura) i CT skeneri za planiranje zračenja (polovni oko 300.000 eura). U dijagnostici se koriste CT skeneri i magnetne rezonance (MRT).
Preporučila mi je da kontaktiram bolnicu i saznam šta im je konkretno potrebno – ponekad je dovoljna i samo softverska nadogradnja, koja ne košta odmah milion, a ipak može značajno pomoći.
Ova akcija će u potpunosti biti javna – znaće se koliko je knjiga štampano i koliko je prodano. Za dijasporu će zbirka biti dostupna putem Amazona.
Ne oslanjam se samo na optimizam da ću ovim putem uspjeti prikupiti nekoliko stotina hiljada maraka. Odlučna sam. Vjerujem u sebe – i u sve one žene koje su do sada kupile sve moje knjige. Pa kako onda ne bi podržale i ovakav projekat? Onkološki pacijent je nečija majka, otac, sestra, brat, dijete… a sutra to, ne daj Bože, može biti neko naš.
Prema vašim riječima, poeziju pišete već 20 godina. Zašto je tek sada vrijeme da podijelite te stihove sa svijetom?
– Nije tek sada. Još u osnovnoj školi sam tim povodom bila gošća na Radio-televiziji Bihać. Moje pjesme su prvi put objavljene devedesetih u zbirci Djevojke sa Une, a nakon toga i u mojoj samostalnoj zbirci Crno proljeće.
U to vrijeme, za mene je to bilo kao da sam osvojila prestižnu nagradu – jer ništa nije bilo dostupno kao danas. Kasnije vas život okupira školovanjem, obavezama, odgovornostima – pa se ono što volite tiho povuče.
Društvene mreže su mi ponovo otvorile prostor da povremeno podijelim stihove, i svaki put su dočekani objeručke. Sada želim da ta ljubav prema poeziji ostavi konkretan trag – nešto što bi moglo spasiti nečiji život.
Vaše udruženje “Ilmi Batin” okuplja ogroman broj žena širom svijeta. Koja je poruka koju stalno nastojite prenijeti ženama koje vas prate?
– Da nisu same. Da su vrijedne. Da mogu da započnu iznova – i kad misle da je kraj.
Da je ranjivost normalna osobina ljudskog bića, a ne slabost. I da je ljubav prema sebi temelj svakog istinskog iscjeljenja. Ilmi Batin je više od udruženja – to je prostor gdje žene rastu zajedno.
Spajate književnost, biznis, aktivizam i empatiju. Šta je ono što vas iznutra pokreće – uprkos svim izazovima i emotivnim pričama koje svakodnevno čujete?
– Pokreće me osjećaj odgovornosti prema onima koji nemaju glas – ili ga niko ne čuje. Pokreće me svaka žena koja je šutjela.
Pokreće me uvjerenje da riječ može pomaknuti zid, da knjiga može spasiti noć, a da jedno “zu tebe sam” može promijeniti tok nečijeg života.
Sve što radim – bilo to kroz književnost, posao ili humanitarni rad – dolazi iz istog mjesta u meni: iz duboke vjere da smisao nije u onome što imamo, već u tome kako smo to stekli i koliko smo spremni dati drugima.
Koja je knjiga ili stih koji biste voljeli da ljudi upamte kao vašu životnu poruku?
– Pa evo nečeg iz moje nove knjige, a čega se držim već dugi niz godina:
“I kad ti se čini da sve stoji – znaj da i sjeme mora biti zakopano da bi moglo da nikne.”
I još jedno:
“Žulj nikada neće zarasti sve dok nosite iste cipele.”
Obje rečenice se mogu primijeniti na svačiji život. Šta god da vam se desi, možete iz toga izaći jači – ili barem nastaviti dalje, naučivši nešto. A kad više ne ide, s kim više ne ide – možda je vrijeme za druge cipele.
Koliko vas vaša porodica podržava u svemu što radite, i kako balansirate između majčinstva, pisanja, rada i humanitarnih aktivnosti?
– Moja porodica je moj oslonac. Imam kćerku od 19 godina koja studira informatiku i engleski jezik – i često me zadivi svojom zrelošću, razumijevanjem i tihom podrškom. Gleda me kako stvaram, ali i kako padnem, pa ustanem – i vjerujem da se snaga žene najviše uči kroz primjer.
Ogromnu, neizmjernu podršku imam i od supruga. On je taj tihi stub u pozadini svega – neko ko vjeruje u mene i kad ja sumnjam, ko prepoznaje kad mi treba prostor, ali i kad mi je potrebno rame. Bez takve vrste partnerstva, mnogo toga što radim ne bi bilo moguće u ovom obimu.
Balans ne znači da je sve savršeno pod kontrolom – već da znaš šta ti je u kojem trenutku najvažnije. Ne pokušavam biti savršena u svemu – trudim se biti prisutna. Vjerujem da djeca ne trebaju roditelja koji nikada ne griješi, već onoga koji iskreno voli, pokazuje ranjivost i nikada ne prestaje učiti.