Na radost ljekara, medicinskog osoblja i ostalih uposlenika a posebno pacijenata, prije sedam mjeseci završena je kompletna rekonstrukcija objekta Odjela psihijatrije Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću. Decenijama su zdravstveni radnici ovog odjela radili u najlošijim uvjetima u odnosu na ostale uposlenike bolnice.
Sredstva za rekonstrukciju su napokon obezbijeđena i sada je zgrada psihijatrije jedan suvremen objekt, u kojem je uposlenicima omogućen normalan rad kao i pružanje adekvatne zdravstvene zaštite pacijentima. O svemu tome razgovarali smo sa načelnikom Odjela neuropsihijatrije dr. Edinom Bašagićem, specijalistom neuropsihijatrom
Nakon dugogodišnjeg rada u teškim uvjetima kako je danas raditi na Odjelu neuropsihijatrije u Kantonalnoj bolnici u Bihaću?
BAŠAGIĆ: U adaptiranim prostorijama Odjela neuropsihijatrije radimo nekih sedam, osam mjeseci. Renoviranje je obavljeno u starim gabaritima objekta, što znači da nije došlo do proširenja objekta samo smo neke sobe modificirali, prilagodili potrebama naših pacijenata. Moram reći da rekonstrukcija nije rađena po najnovijim standardima, tu mislim na širinu hodnika, soba ali u svakom slučaju odgovara potrebama ovog Odjela. Imamo dovoljan kapacitet kreveta, tačnije 31 krevet. Trenutno se u Kantonalnoj bolnici odvijaju radovi na renoviranju još nekoliko odjela i rekonstrukcija dijela zgrada koje su neuslovne za rad i smještaj pacijenata. U planu je i renoviranje Odjela neurologije. Vidjet ćemo još gdje će biti smješten. Gotov je projekt s kvalitetnom neurologijom, intenzivnom njegom i jedinicom za moždane udare, koja će biti urađena prema najsavremenijim standardima. Kada sve to bude završeno tad će odjeljenje neurologije I psihijatrije imati vlastite kapacitete. Sad smo trenutno zajedno iz pomenutih razloga. Nekako se snalazimo ali to je, kažem, privremeno rješenje. Kada se obnovi Odjel neurologije dobije svoj prostor na Odjelu psihijatrije bit će na raspolaganju 31 krevet samo za pacijente ovog odjela, što je sasvim dovoljno obzirom na potrebe. U sklopu Odjela psihijatrije je i Centar za detoks. U svakom slučaju bit će puno lakše i kvalitetnije organizirati rad, ne samo na ovom odjelu već i Odjelu neurologije.
Kada je u pitanju medicinska opremljenost Odjela kakva je tu situacija?
BAŠAGIĆ: Kada je opremljenost medicinskom aparaturom u pitanju Odjel psihijatrije ne zahtijeva posebnu aparaturu. Dijagnostika se kao i u cijeloj bolnici uglavnom vrši na Odjelu radiologije, što najčešće koristimo, kao i laboratorijsku dijagnostiku. To uglavnom bude sasvim dovoljno za psihijatrijske pacijente. Odjel neurologije ima potrebne kabinete EEG i EMNG. Tu također imamo zadovoljavajuću opremu i kadar. Svakako u intenzivnoj njezi i sada imamo monitoring, ali kada se novi prostor neuroologije uredi imat ćemo i adekvatnu jedinicu za moždane udare sa potrebnom aparaturom i moći ćemo odgovoriti svakom zadatku. Trenutno na Odjelu imamo šest specijalizanata od kojih, po okončanju specijalizacija, očekujemo da donesu nova znanja, novu energiju što će unaprijediti rad našeg odjela. Kada su pitanju liste čekanja na specijalističke preglede, one svakako postoje. Povećan je obim dijagnostičkih procedura ali moram istaći da Kabinet EEG nema listu čekanja. EMNG je vremenski zahtjevnija procedura pa je stoga i red čekanja opravdan. Proveli smo obuku medicinskih tehničara za rad u ovom kabinetu ali pošto samo jedan kolega radi tu vrstu pregleda, tu su opravdana čekanja jer jedan nalaz EMNG se radi po sat, dva vremena. Ono što moram istaći je to da postoji nekritično slanje pacijenata za određene dijagnostičke metode sa terena. Neke kolege ljekari, možda i iz dobre namjere, šalju pacijente na takve preglede a na kraju se ispostavi da nije bilo ni najmanje potrebe za tim, a s druge strane se, baš iz tih razloga, stvara lista čekanja za dijagnostičke preglede pacijenata kojima je to neophodno. Ja sam na ovom Odjelu jedini ljekar za očitanje nalaza EEG-a. Nadam se da će neko od mladih kolega koji su na specijalizaciji biti uskoro obučen za to jer ne može jedan ljekar sve to sam raditi. Iako sam jedini uspijevam sve na vrijeme obaviti, jer kako sam već rekao za nalaz EEG se ne čeka, ali svakako da će mi biti lakše kada drugi kolega preuzme dio tog posla. Naš rad u narednom periodu će biti svakako puno posvećeniji pacijentima na odjelu jer imamo zaista teško oboljele pacijente, posebno s neurološkim oboljenjima, koji su često životno ugroženi i apsolutno ćemo se posvetiti pacijentima na odjelu, dati sebe bez ikakve reserve u obavljanju dijagnostičke procedure, raditi sve po standardima i protokolima koji važe u većim i razvijenijim kliničkim centrima. Mi ćemo taj dio svakako ispoštovati, ali posljedica toga moraju svakako biti ambulantna čekanja pacijenata. I tu imamo određene principe koje smo zauzeli. Pacijenti sa teškim oboljenjima nakon hospitalizacije neće čekati preglede. Ono što želim naglasiti je činjenica da svaki dom zdravlja ima uposlenog psihijatra kao i centar za mentalno zdravlje i stoga nema niti jednog razloga da se pacijent prije pregleda psihijatra u centru za mantalno zdravlje upućuje nama. Porodični ljekari nama često šalju pacijente bez pregleda u centru za mentalno zdravlje. Ponavljam još jednom svaki pacijent ima svog psihijatra u domu zdravlja, u nadležnom centru za mentalno zdravlje. Ako se radi o pogoršanju osnovne bolesti i ako to zahtijeva hospitalizaciju i naš pregled tada treba pacijenta uputiti na Odjel psihijatrije, a nikako iz razloga da nam pacijenti dolaze da im se produži propisana terapija, a vjerujte da imamo i takvih pacijenata dok s druge strane imamo tako ozbiljne pacijenete kojima je neophodna specijalistička obrada. Kako sam već rekao naš prevashodan cilj treba da bude adekvatno zbrinuti i posvetiti se pacijentu koji se nalazi u hospitalnim uslovima. Svakako to podrazumijeva i određena čekanja na ambulante ali ono što moram naglasiti je činjenica da i u uslovima u kojima sada radimo, kada bi rasporedili posao onako kako bi trebalo i kad bi svako obavljao svoj posao kako treba, liste čekanja bi bile daleko manje.
Obzirom na socio-ekonomsku situaciju u našoj zemlji, ubrzaniji životni tempo koji dodatno stvara stres, čini se da je mentalno zdravlje stanovništva ozbiljno ugroženo. Da li je tako?
BAŠAGIĆ: Nažalost kod nas, mislim općenito na reagion, ne samo BiH i Unsko-sanskog kantona, postoji određen nivo stigamitizacije prema svim bolestima a posebno pshijatrijskim i neurološkim. Kada spominjem neurološka oboljenja, ljudi imaju određenu stigmatizaciju prema nekom ko boluje, na primjer, od epilepsije što ne bi trebalo biti tako. Ti pacijenti uz terapiju sasvim normalno funkcionišu, rade efikasno, socijalno se ne izdvajaju, međutim na te ljude se gleda drugačije. Da ne kažem kako se tek gleda na duševne bolesnike. Mnogi ljudi i kada prolaze ovuda, okreću glavu od odjela psihijatrije što je apsurdno. Kod nas još uvijek je sramota priznati da imaš problem sa mentalnim zdravljem pa se prava slika stanja mentalnog zdravlja stanovnika USK i ne zna. Kakvo je stanje s mentalnim zdravljem stanovnika USK ja ne mogu govoriti o statističkim podacima, da li je to u komparaciji sa ostalim dijelovima BiH ili šireg okruženja, pa i u Evropi, drugačije. Ne mislim da je stanje puno lošije, u svakom slučaju i ako ima pokazatelja o povećanju broja oboljelih, treba imati u vidu da je naša socijalna situacija i okruženje, svakodnevica u kojoj jesmo, je svakako uzrok porasta oboljelih nego da se radi o samoj posljedici rata koji je završio prije 30 godina. Mi samo mislimo da je rat uzrok mentalnim problemima kod većine naših građana ali to je zaista dug postratni period da bi u većoj mjeri to bilo okidač. Sad imamo nove generacije koje nemaju veze sa ratom i traumama iz tog perioda a imamo dosta pacijenata upravo mlađe životne dobi. Mogu slobodno reći da su u današnje vrijeme sve generacije ugrožene, od onih u adoloscentskoj dobi do najstarijih, na svoj način. Mladi ljudi uglavnom ne mogu ispratiti današnji tempo života i način komunikacije, mislim na društvene mreže koje pred njih postavljaju nedostižne ciljeve i ambicije i direktno ih dovode u situaciju da se ne mogu s tim nositi a posljedice su stres i anksioznost. S druge strane imamo ovu stariju populaciju ljudi koji su ostali sami. Mladi ljudi su mahom otišli iz BiH i veliki broj starijih naših sugrađana su ostavljeni, zanemareni da ne kažem zapušteni. Kada nam takvi pacijenti dođu veoma ih je teško liječiti. Što se tiče srednje populacije svakako da su oni pod konstatnim pritiskom borbe za život, za egzistenciju. Međutim nije to samo karakteristika za nas, ali jeste svakako izraženije u društvu gdje vlada socijalna nesigurnost a mi jesmo takvo društvo. Stanovništvo koje živi u takvim uslovima podložno je svim oboljenjima pa tako i psihičkim. Nažalost, stres je često uzrok nastanka drugih oboljenja i na tome treba raditi kako struka tako i svaki pojedinac za sebe. Poslovica “u zdravom tijelu, zdrav duh” ja bih rekao da je to povezano jer ako imate bolesnu dušu svakako da se to odražava na cjelokupan organizam. Pacijenti često dolaze sa tjelesnim simptomima a u pozadini bude stres. Svaki čovjek je za sebe slučaj jer svako od nas ima breme koje nosi. Neko ima genetske predispozicije da u ranoj mladosti oboli od primjera radi dijabetesa ili nekog drugog oboljenja i teško se s tim nosi, dok postoje i oni, da kažem senzibilniji koji se lakše nose sa nedaćama koje ih zadese.
Koliko smo sami odgovorni za svoje zdravlje?
BAŠAGIĆ: Kada je ova grana medicine u pitanju nerijetko se ljudi postavljaju kao sam svoj liječnik. Nažalost mnogi od lijekova su dostupni u slobodnoj prodaji, a zbog nepotrebnog stida vrlo rijetko na vrijeme potraže stručnu pomoć. Biti sam svoj doktor je u svakom slučaju pogrešno. Ja svojim pacijentima stalno savjetujem kako i kada uzimati lijek. Naravno da je nekada bolje uzeti sredstvo za smirenje kada to određene situacije zahtijevaju ali ako je to na svakodnevnoj bazi, bez nekog opravdanog razloga, to onda vremenom vodi u nove probleme. Bolje je na vrijeme potražiti stručnu pomoć u centrima za mentalno zdravlje, gdje će pacijent dobiti adekvatan savjet i pomoć, nego na svoju ruku uzimati lijekove i dozirati sami terapiju. Moram naglasiti da mi u strukturi zaposlenih na Odjelu psihijatrije imamo kliničkog psihologa i svi funkcionišemo kao jedan tim. Takav način rada jedino može dovesti do mentalnog ozdravljenja pacijenta. Zato apel svim građanima, koji se ne mogu nositi sa određenim psihičkim teškoćama da potraže stručnu pomoć prije nego bude kasno.
Kako je organiziran rad na odjelu na čijem ste čelu?
BAŠAGIĆ: Naš Odjel trenutno ima tri organizacine jedinice (psihijatrija, neurologija i Centar za detoks), dva kabineta: EEG i EMNG. Na Odjelu rade 43 uposlenika od toga 11 doktora (pet specijalista i šest specijalizanata). Kao što sam rekao imamo i jednog kliničkog psihologa i jednog socijalnog radnika. Uz iskustvo starijih kolega i novostečana znanja i energiju mladih kolega koji su na specijalizaciji očekujem da će ovaj odjel biti kadrovski zaista kvalitetno popunjen i moći će odgovoriti zadacima koji su pred nama. Medicina je oblast koja, htjeli ne htjeli, mora pratiti tehnološki napredak. Mi kao ljekari, ukoliko želimo adekvatno i kvalitetno brinuti o našim pacijentima moramo se konstantno educirati. To naravno puno košta i financije vrlo često znaju biti prepreka tome, ali nastojimo sa sredstvima kojima raspolažemo raditi i na tom polju. Svaka edukacija je ulaganje u sebe i zahtijeva, osim tog financijskog dijela, i trošenje našeg vremena, koje bi u drugim okolnostima provodili sa svojim porodicama ili na neki drugi način, ali to je poziv koji traži odricanje. Ko se odluči baviti medicinom na to mora biti spreman. Financije budu često prepreka napredovanju, usavršavanju ali to ne smije da nas odvrati, pogotovo mlađe kolege, ne smije ih zaustaviti na stepenu znanja koji su stekli tokom studiranja. Ukoliko se pomire s tim, moram reći da onda svo njihovo dotadašnje obrazovanje nekako nema smisla. Mora se težiti ka boljem, zbog nas samih kao nekog ko se odlučio pomagati drugom, ali i zbog naših pacijenata kojima ćemo tada moći pružiti daleko bolju zdravstvenu uslugu.
Na području Unsko-sanskog kantona nema ustanova za trajni smještaj i njegu duševnih bolesnika. Kolika je potreba za tim?
BAŠAGIĆ: Nažalost na području Unsko-sanskog kantona nema ustanove tog tipa. Kapaciteti za smještaj teško oboljelih lica na prostoru cijele BiH su oskudni. S druge strane bolnica nije mjesto za njihovo trajno zbrinjavanje. To jeste veliki problem. Mi imamo pacijenata koji u jednoj kalendarskoj godini 10 mjeseci provedu na ležanju na neuropsihijatriji. Otpustimo ga na mjesec dana i on nam se za tri dana opet vrati. Ako oboljeli nema pravu socijalnu podršku porodice, nema adekvatan nadzor, vrlo često, odmah po povratku kući, dolazi do konflikta sa članovima porodice ili zajednice, isprovocira se neka nova reakcija i opet u pratnji policije ti se pacijenti nama vraćaju. Veliki broj takvih pacijenata i nema pravu podršku porodice, pogotovo oni koji izgube roditelje. Šira porodica nema snage ili volje brinuti se o njima jer to uistinu jeste teško. Uglavnom su ti pacijenti prepušteni sami sebi i normalno da će se vrlo brzo vratiti na psihijatriju. Nije svaki put ni izostanak podrške porodice razlog lošeg stanja pacijenata. Nekada stepen oboljenja zahtijeva trajni smještaj u adekvatnu ustanovu. Mi u Unsko-sanskom kantonu nemamo ustanovu koja omogućava trajni smještaj duševnih bolesnika koji su, da tako kažem, opasni i za sebe i za okolinu. Mi po nekoliko mjeseci znamo držati pacijenta na odjelu dok se ne riješe procedure oko trajnog smještaja u odgovarajuće ustanove. Najžalosnije je to kada članovi porodica, koji žele da vide svog bližnjeg, zbog velike udaljenosti to nisu u mogućnosti . Dobro bi bilo da u našem kantonu imamo takvu jednu ustanovu iz razloga što bi pacijenti bili bliže porodicama a i sredstva koja se izdvajaju za njihov smještaj i liječenje bi ostajala ovdje u kantonu.
Zakonska regulative precizira da za trajni smještaj duševno oboljelih pacijenata u odgovarajuće ustanove uvijek se traži pristanak pacijenta. Da li je to ispravno?
Bašagić: Uvijek se traži pristanak pacijenta što nas ograničava u realizaciji smještaja. Ima izuzetaka gdje mi sa stručnog stanovišta dajemo ocjenu o poslovnoj sposobnosti . Oni koji ne mogu ili nisu sposobni samostalno da odlučuju mi vršimo procjenu o određenoj poslovnoj sposobnosti i stručno mišljenje upućujemo u daljnju procedure za trajni smještaj pacijenta. Ono što želim naglasiti je to da je bolnica, posebno odjel psihijatrije, socijalni amortizer ovog društva . Društvo sve probleme socijalne prirode liječi preko ovog odjela. U ovo momentu mi imamo dva pacijenta koji nisu duševni bolesnici već neurološki. To su stari pacijenti koji nemaju nikog bližnjeg, o njima nema ko da vodi brigu i oni su tu već mjesecima jer ne znamo kuda s njima. To su veliki troškovi za bolnicu i naš odjel. To mnogi ne znaju i ne vide ali je najlakše reći da bolnica ima previse zaposlenih, ne pružamo zdravstvenu zaštitu kakvu građani očekuju i zaslužuju i slično.
Koja bi poruka za kraj bila našim sugrađanima?
BAŠAGIĆ: Postoji izreka koja kaže da psihijatri uče ljude lijepom življenju. Ukratko moja bi poruka bila da krenemo od one najbitnije ćelije društva, a to je porodica. Kada je porodica stabilna manje je stresnih situacija a samim tim i mogućnosti za mentalno i svako drugo oboljenje. Poslije porodice su to obrazovne ustanove: vrtići, škole i sve ostalo što slijedi. Nažalost obrazovne ustanove, čini mi se da su izgubile odgojni segment, koji ide paraleleno s obrazovnim, jer pedagoški pristup je veoma bitan. Moramo imati adekvatan odgovor na svaki problem koji ima naše dijete, moramo ga prepoznati i raditi na rješavanju istog. Da li sami ili uz stručnu pomoć. Svjedoci smo šta se dešava u školama u zadnje vrijeme u regiji šire. Sa djecom treba razgovarati jer samo tako možemo spoznati problem i krenuti ga rješavati prije nego što bude kasno. Kad najmlađi izrastu u zdrave i čvrste ličnosti i društvo je zdravo i jako.