Dok su danas u Memorijalnom centru “Kamičani” u Kozarcu odjekivale dove i jecaji porodica koje su ispratile posmrtne ostatke svojih najmilijih, Prijedor i dolina Sane ponovo su podsjetili cijelu Bosnu i Hercegovinu na razmjere zločina počinjenih nad civilnim bošnjačkim stanovništvom tokom agresije.
Sedam žrtava ratnih zločina ispraćeno je u vječni smiraj, uz kolektivnu dženazu i prisustvo preživjelih, porodica, zvaničnika i brojnih građana koji nisu zaboravili.
U znak pijeteta, Vlada Unsko-sanskog kantona proglasila je 20. juli Danom žalosti. Zastave su spuštene na pola koplja, medijski i kulturni sadržaji prilagođeni, a osjetila se tišina dostojna patnje koju narod ovog kraja nosi već decenijama.
Međutim, samo dva dana kasnije, 22. jula, u istom tom Kozarcu planiran je nastup pjevačice Šejle Zonić u restoranu “Stara bašta”. Muzika, alkohol i veselje samo nekoliko kilometara od mjesta gdje su zakopane kosti nevinih ljudi.
Postavlja se pitanje: gdje je granica između zaborava i poštovanja? Da li je zaista primjereno da se narod koji je prije dva dana plakao, dva dana kasnije veseli kao da se ništa nije dogodilo? Da li je sjećanje na žrtve rezervisano za jednu jedinu komemoraciju, dok ostatak dana služi za “reset” savjesti?
Ovdje nije riječ o zabrani muzike, niti o progonu umjetnika. Riječ je o osjećaju mjere, o moralu zajednice, o odgovornosti prema vlastitoj historiji. Ako Kozarac ne zna čuvati dostojanstvo svojih mrtvih, ko će?
Kritike se s razlogom množe i na društvenim mrežama, gdje mnogi građani izražavaju gađenje i čuđenje zbog ovakvog razmaka između suza i veselja. Društva koja zaboravljaju svoje žrtve osuđena su da ih ponovo žive.
Dva dana su premalo za tišinu, ali previše za savjest koja je izgleda zaspala.