Na današnji dan, 23. jula 1992. godine, selo Zecovi kod Prijedora postalo je mjesto jednog od najstrašnijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. U napadu Vojske i policije Republike Srpske ubijeno je više od 150 civila, među kojima su bila djeca, žene i starci. Među žrtvama je i sedam članova jedne porodice – šest sinova i suprug Have Tatarević, majke i supruge iz Zecova.
Hava Tatarević je izgubila gotovo sve. Tog dana, vojnici su joj sa porodičnog ručka odveli supruga Muharema i sinove Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada. Rekli su da će se uskoro vratiti. Nisu. Posljednji put ih je vidjela kako odlaze lokalnim putem, a njihova tijela pronađena su tek 22 godine kasnije u masovnoj grobnici Tomašica.
„Jeli su za stolom. Došli su i odveli ih do mesnice. Prvo moj muž, pa za njim i sinovi. Rekli su da će se vratiti odmah, ali ni nakon pet dana nije ih bilo. U međuvremenu su pljačkali kuće, odvodili stoku…“, prisjećala se Hava u potresnom svjedočenju za Anadoliju.
Pet dana nakon što su joj odveli supruga i sinove, došli su i po nju i druge preživjele. Pješice je s unucima prešla put od Vlašića do Travnika, tražeći informacije, tražeći nadu. Jednog sina i kćerku pronašla je žive, ali za ostale nije znala ništa – sve do 2014. godine.
„Vjerovala sam da ih nisu sve ubili. Hranila sam ih, a nadala se da će oni mene čuvati kad ostarim. Pobili su ih oni s kojima smo jeli, pili, veselili se.“, kazala je.
Masakr u Zecovima bio je dio šire kampanje etničkog čišćenja u prijedorskoj regiji. Od 701 stanovnika Zecova, koliko ih je bilo po popisu iz 1991. godine, nakon jula 1992. nije ostao niko. Preživjeli su odvedeni u logore smrti: Keraterm, Omarska i Trnopolje.
Tijela ubijenih pronađena su godinama kasnije u masovnim grobnicama: Tomašica, Jakarina kosa, Hrastova glavica, Stari Kevljani, Redak, Pašinac i brojnim manjim lokacijama. Identifikacija je obavljena DNK analizama.
Kada su je obavijestili da su pronađeni posmrtni ostaci njenih sinova, Hava je samo željela znati jedno: „Jesu li u komadu?“ Rečeno joj je da jesu. Bili su „čitavi“, kako je to njoj rečeno. Sahranila ih je 22 godine kasnije.
Ovaj zločin ostaje simbol stradanja i nezamislive patnje kroz koju su prošle bošnjačke porodice tokom rata. Majka Hava Tatarević postala je simbol te boli – majka šehida, majka čije je srce preživjelo ono što nijedno ne bi smjelo.
Danas, 33 godine nakon tog kobnog dana, prisjećamo se Have, njenih sinova i svih nevinih žrtava zločina počinjenih u Zecovima i širom Prijedora. Jer zaborav je nova smrt – a istina je naša jedina obaveza prema mrtvima.