Međutim, neke bebe pokazuju otpor prema dodiru, izbjegavaju grljenje, maženje ili čak reaguju plačom na blagi fizički kontakt. Ovaj fenomen može ukazivati na senzornu disfunkciju, odnosno poteškoće u procesu i tumačenju osjetilnih podražaja.
Senzorna integracija odnosi se na sposobnost mozga da prima, obrađuje i pravilno reaguje na informacije iz okoline, uključujući dodir, zvuk, vid i pokret. Kada postoji disfunkcija, dijete može biti preosjetljivo ili podosjetljivo na određene podražaje. Kod beba koje odbijaju dodir, često je riječ o hiperosjetljivosti na taktilne stimulanse, što ih može činiti nervoznim i uznemirenim pri kontaktu.
Kako prepoznati senzornu disfunkciju kod beba?
Odbijanje zagrljaja ili ljubljenja
Plač ili uznemirenost prilikom dodira kože
Izbjegavanje tjelesnog kontakta čak i s roditeljima
Preosjetljivost na odjeću ili promjenu pelena
Poteškoće u smirivanju i spavanju
Stručnjaci savjetuju da se roditelji u takvim slučajevima obrate pedijatru ili specijalisti za senzornu integraciju. Terapije uključuju prilagođene senzorne aktivnosti koje pomažu bebi da postepeno prihvati i nauči se nositi s dodirnim podražajima.
Kako pomoći bebi?
Usporite i pažljivo uvodite dodir, koristeći mekane materijale
Izbjegavajte nagle ili grube pokrete
Stvarajte rutinu i sigurnu atmosferu prilikom fizičkog kontakta
Koristite masažu kao način stimulacije, ali samo pod nadzorom stručnjaka
Potražite savjet radnog terapeuta ili senzornog terapeuta za specifične vježbe
Senzorna disfunkcija nije rijetka i ne mora trajati zauvijek. Uz adekvatnu podršku i razumijevanje, bebe mogu razviti pozitivan odnos prema dodiru i poboljšati svoje emocionalno i socijalno funkcioniranje.
(Vijesti.ba)