To je gubitak svakodnevice kakvu smo poznavali. Gubitak uloga koje smo godinama živjeli. Gubitak budućnosti koju smo zamišljali. Gubitak zajedničkih prijatelja, navika, mjesta. Gubitak osjećaja kontinuiteta, pripadnosti, pa često i sigurnosti. Ali možda i najdublji od svih, razvod je gubitak dijela identiteta.
U braku, htjeli to ili ne, naš identitet se oblikuje u odnosu s drugom osobom. Postajemo nečiji supružnik, roditelj, dio sistema koji ima svoja pravila, dinamiku, očekivanja i obrasce ponašanja. Kada se brak raspadne, taj sistem se ruši, a s njim i naša slika o sebi. Ono što ostaje često je zbunjujuće, krhko, nejasno. Ko sam ja sada?
Razvod sa sobom donosi unutrašnje cijepanje koje prožima svaku poru našeg života. Dok pokušavamo nastaviti živjeti kao osoba koja smo bili prije razvoda, ustajati se svakog jutra, ići na posao, osjećamo duboku prazninu, ne samo zato što život nastavljamo bez partnera, već i zato što stari „ja“ više ne postoji, a novi se još nije oblikovao. Ovo razdoblje između može biti iznimno bolno, ali i izuzetno plodonosno ako ovo prepoznamo i prihvatimo svoju patnju kao priliku za transformaciju.
Ovdje počinje proces samootkrivanja. Postavljamo pitanja koja možda godinama nismo sebi smjeli, željeli ili mogli postaviti:
· Šta ja zapravo želim?
· Ko sam ja bez ovog braka?
· Kako da izgradim život koji ima smisla za mene?
Nije neobično da se u ovom procesu jave osjećaji tuge, krivnje, bijesa, srama, straha… Mogu se javiti i egzistencijalna pitanja, pa čak i kriza smisla. U ovim trenucima, psihoterapija može biti ključna podrška, ne zato što nudi gotove odgovore, već zato što pruža siguran prostor u kome se sva uvjerenja, emocije i dijelovi identiteta mogu razmotriti, doživjeti, dekonstruirati, prihvatiti i na njihovim temeljima se zatim može započeti graditi novo Ja.
Otkrivanje novog (nove) sebe nakon razvoda nije brz proces. Nema „povratka na staro“ ili „vraćanja sebi“, jer osoba koja izlazi iz braka nije ista osoba koja je ušla u brak. Životno iskustvo, bol i rast koji su se dogodili u međuvremenu su nas oblikovali, baš kao što morski talasi nepovratno mijenjaju obalu mora. Nema „premotavanja“, ne možemo se vratiti starom Ja. Trebamo dopustiti i izdržati rađanje novog Ja.
Uz samootkrivanje, neizbježan dio procesa razvoda je i žalovanje. Iako je često podcjenjujemo ili potiskujemo, maskiramo ljutnjom i gnjevom, tuga nije znak slabosti, već prirodan i zdrav odgovor na gubitak. Žalujemo za partnerom, za zajedničkim snovima, za verzijom sebe koja je postojala unutar braka. Ponekad žalimo čak i za stvarima koje nismo imali u braku, a priželjkivali smo ih. Prihvatanje ovih osjećaja umjesto potiskivanja ili bježanja od njih nam omogućava iscjeljenje. Tek kada si priznamo šta smo izgubili, možemo otvoriti prostor za ono što želimo pronaći.
Ako ste trenutno u procesu razvoda ili ste ga nedavno prošli, dajte sebi dozvolu da tugujete. Ali i da tražite. Ne morate sami. Biću uz vas dok iznova upoznajete sebe, dok osluškujete svoje potrebe, prepoznajete svoje granice i priznajete svoje želje. Dođite da zajedno istražimo šta vam je važno, sada, u novom poglavlju Vašeg života.
Možda nećete odmah znati kuda idete, ali to je u redu. Ponekad je dovoljno znati da put postoji. Na tom putu možete pronaći sebe. Novog. Cjelovitog. Autentičnog.
Piše: Dejana Grbić-Velagić
Psihoterapeutkinja Healthy Contact tima
(Vijesti.ba)