Dok se u Hrvatskoj svake godine slavi operacija “Oluja”, sve manje se spominju dani kada su Bošnjaci iz Cazinske krajine otvorili vrata svojim susjedima — Hrvatima — i tako ih spasili od sigurne smrti. Te jeseni 1991. godine, dok su sela u Kordunu padala jedno po jedno pod naletima JNA i paravojnih srpskih snaga, više od 12.000 Hrvata spas potražilo je u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u općinama Velika Kladuša, Cazin, Bihać i Bosanska Krupa. To nije bila politička odluka. To je bila ljudska reakcija.
U jesen 1991. godine, nakon krvavih napada na sela poput Batnoge, Cetingrada, Slunja i Rakovice, kada je samo u jednoj akciji pobijeno najmanje 18 civila, hiljade hrvatskih porodica nije imalo izbora. Putevi prema Zagrebu bili su presječeni.
Jedini izlaz bio je — prema Bosni.
I dok se Zagreb nalazio na svega stotinjak kilometara, pomoć nije dolazila. Međutim, Bošnjaci iz Krajine, i sami na rubu rata, nisu postavljali pitanja. Otvorili su svoje domove, podijelili ono malo što su imali i zbrinuli izbjeglice u kolektivnim centrima, a potom i po privatnim kućama. U Cazinu je smješteno oko 7.000 Hrvata, u Velikoj Kladuši 5.000, a u Bihaću 1.200.
Civilna zaštita, lokalni sekretarijati za unutrašnje poslove (SUP), obični građani — svi su radili danonoćno kako bi nahranili, smjestili i zaštitili one kojima je prijetio nestanak.
Mnogi mladi Hrvati vojno sposobni, koji su bježali pred mobilizacijom u tadašnjoj SAO Krajini, nisu mogli sigurno putovati. SUP-ovi u Krajini su za njih izrađivali dokumenta s bošnjačkim imenima kako bi prošli kroz teritorije pod srpskom kontrolom. Bio je to tih i opasan čin solidarnosti.
U januaru 1992. godine, uz pomoć tadašnjih vlasti, organizirano je izvlačenje žena, djece i starijih preko Livna ka Splitu i preko Gradiške ka unutrašnjosti Hrvatske. Neki su se vratili po svoju imovinu godinama kasnije — i zatekli je netaknutu. Neki su je poklonili iz zahvalnosti.
Danas, s vremenskim odmakom, ova epizoda nije dio zvanične naracije ni u Zagrebu ni u Sarajevu. Međutim, prijateljstva koja su tada nastala i dalje žive. Delegacije iz Cetingrada, Slunja i okolnih mjesta i dalje svake godine obilježavaju Dan zahvalnosti i pozivaju predstavnike općina iz Unsko-sanskog kantona.
Rat nije stao 1991. godine. Kad su 1993. godine Fikret Abdić i njegove snage okrenule oružje protiv Armije RBiH, Zagreb je gledao s odobravanjem. U operaciji „Pauk“ 1994. godine, paravojne snage tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, uz podršku Vojske RS i SAO Krajine, krenule su da sruše Peti korpus i osvoje Bihać.
Hrvatske jedinice HVO-a, koje su dotad bile rame uz rame s Armijom RBiH, izdale su položaje i propustile agresore. Sve se odvijalo uz tihi blagoslov iz Zagreba. Čak je i autobusni konvoj organizovan da evakuira Hrvate iz sela oko Velike Kladuše — ne iz sigurnosnih razloga, već da oslobodi teren za agresorske jedinice.
Ipak, većina Hrvata Krajine ostala je — i zajedno s Bošnjacima izdržala 1201 dan opsade pod dvostrukim obručem: srpskim sa istoka i Abdićevim iznutra. Nisu svi izdali. Bihaćki HVO je odbio naređenja iz Hercegovine da se sukobi s Petim korpusom. Skromni zračni most Ćoralići–Zagreb slao je pomoć koliko je mogao, ali politička igra se već igrala na višem nivou.
Danas, kada hrvatski politički vrh licitira s brojevima izbjeglica iz BiH kao alatom za diplomatski pritisak na Sarajevo, prešućuje se činjenica da su upravo Bošnjaci iz Krajine spasili desetine hiljada Hrvata. Bez političkog interesa, bez kamera, bez potrebe za zahvalnošću.
Vrijeme je da se to zna.
A posebno bi to trebao znati i potpredsjednik hrvatske vlade Tomo Medved, rođen u Velikoj Kladuši, general koji sigurno zna ko je s kim dočekao i rat — i mir.
(izvor informacija: Kantonalna televizija – RTVUSK)