Nakon 35 godina rada u novinarstvu, od čega 28 kao dopisnica Hrvatske radiotelevizije iz Bosne i Hercegovine, Špela Cvitković‑Iličić objavila je knjigu „Sarajevskih 300: Sarajevo Film Festival u diskursima popularne geopolitike“.
Knjiga je proizašla iz autoričinog doktorskog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a u intervjuu za Fenu, kaže da knjiga predstavlja trogodišnje istraživanje o ulogama filmskih festivala u oblikovanju kulturnih narativa, međunarodnog ugleda i nenasilne komunikacije u regionu.
Cvitković‑Iličić ističe da je motiv za knjigu došao iz želje da se, nakon dugogodišnjeg izvještavanja o konfliktima i „stalnoj priči o ratu“, instalira drugačiji diskurs – diskurs mira i obrazovanja.
– Odista, ja sam se 35 godina bavila novinarstvom… i onda sam odlučila, kroz svoje daljnje studiranje – magistrirala sam Međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost, doktorirala geopolitiku mira i nacionalnu sigurnost – da pokušavam progovoriti s druge strane, sa strane mira – kaže autorica.
Istraživanje je trajalo oko tri godine, pri čemu je autorica, kako navodi, tokom pandemijskog perioda imala više vremena za analizu.
– Za tri godine, za potrebe pisanja knjige, pogledala sam 75 filmova i osam serija. Svaka serija ima najmanje sedam ili devet sezona i shvatila sam da mnogo stvari možemo naučiti kroz film – navodi Cvitković‑Iličić.
Dodaje da je film za nju „prostor izražavanja slobode mišljenja s akademskim odmakom“ i da je upravo taj potencijal obrazovanja mladih naraštaja bio ključan razlog izbora SFF‑a kao studije slučaja.
Autorka objašnjava da se u metodologiji oslanjala i na teorije poput onih Maxa Webera, da je odslušala semestar teorije filma na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i da je u radu koristila sve znanstvene metode dostupne u takvom istraživanju. Naglašava i da je manjkalo domaće literature te da se oslanjala i na inozemne izvore i konsultacije s mentorima.
Knjiga stavlja SFF u historijski i geopolitčki kontekst velikih festivala. Cvitković‑Iličić naglašava da su festivali kroz povijest imali političke i ideološke konotacije.
– Venecija kao festival koji je promovirao fašističku kinematografiju u međuratnom periodu, festival u Cannesu kao reakcija i protuteža, a Berlinale kao spona u Hladnom ratu. Nećete vjerovati koliko je to povezano… Venecijanski filmski festival je zapravo postao kao festival fašističkog filma pa se odlučilo preći u stvaranje Kanskog filmskog festivala kao protuteže fašizma – objašnjava.
Navodeći mišljenja međunarodnih kritičara, autorica podsjeća da su, prema nekim ocjenama, upravo Havana i Sarajevo među najvažnijim geopolitičkim festivalima svijeta. Posebno naglašava da je SFF član međunarodnih profesionalnih tijela koja kategoriziraju i postavljaju standarde festivala.
– Sarajevski filmski festival pripada međunarodnoj federaciji producenata koja vodi računa o svim festivalima na cijeloj planeti – oni su ti koji određuju ko je festival A, B, C ili D – ističe autorica.
Naziv knjige izveden je iz jednostavnog proračuna: SFF traje deset dana godišnje, a festival je proslavio 30. godišnjicu – deset dana puta trideset godina daje simboličnih 300 „sarajevskih“ dana filma.
Cvitković‑Iličić u knjizi snažno brani ulogu SFF‑a kao prostora u kojem se kroz deset dana manifestacije pričaju „sasvim drugačije“ priče od onih koje preovladavaju u političkim diskursima.
– To su najbolji dani u BiH tokom 365 dana kada se pričaju sasvim drukčije priče, vidi se da u toj zemlji žive sasvim normalni ljudi koji vole gledati filmove i razgovarati o filmovima – navodi.
Film, dodaje, pomaže u stvaranju identiteta i potiče toleranciju „ne samo prema različitim rasama i nacionalnostima nego i prema različitim osobnostima“.
Za empirijski dio rada autorica je 2021. godine provela anketu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Rezultati pokazuju značajne geopolitičke razlike – u Federaciji BiH i u susjednim državama festival se prepoznaje kao važan faktor kulturne povezanosti, dok je u nekim dijelovima entiteta Republika Srpska i među dijelom ispitanika u Srbiji stav manje entuzijastičan.
– Ovisno o geopolitičkom položaju ispitanika, variraju osjećaj i mišljenja o Sarajevo Film Festivalu. U dijelu entiteta Republike Srpske više se umanjuje značaj, dok u Federaciji BiH većina ga prepoznaje kao vrlo značajan festival – kaže autorica.
Cvitković‑Iličić jasno artikulira stav da je festival moćan instrument kulturne diplomatije.
– Festival kao i knjige i kazališne predstave, je izvrstan alat kulturne diplomacije – naglašava.
Ipak, ona žali zbog stanja drugih kulturnih institucija u BiH i skreće odgovornost na državu.
– Srce mi se bukvalno cijepa kada vidim što se događa, recimo, sa Zemaljskim muzejom BiH, sa Historijskim muzejom. Često se nađem u sukobu mišljenja s mnogim intelektualcima koji kažu toliko se novaca daje za SFF, a ne daje se ostalim institucijama, ali to nije stvar SFF‑a, to je stvar države Bosne i Hercegovine – podsjeća Cvitković‑Iličić.
Autorica analizira i kako su globalni događaji utjecali na festival. Nakon 11. septembra 2001., kako navodi, međunarodna pažnja prema SFF‑u porasla je – očekivalo se kako će se festival postaviti u novom globalnom okviru.
– Nakon 2001. godine, sve su oči bile uprte u Sarajevo Film Festival, na koji način će oni odraditi tu poziciju. Međutim, Sarajevo Film Festival je izvrsno odradio svoju tadašnju ulogu: napravili su savršen program, prostor razgovora, slobode mišljenja – smatra Cvitković‑Iličić.
Kao primjer donosi gostovanje trojice muškaraca čija su iskustva poslužila kao osnova za film Put u Guantanamo. Knjiga se ne libi biti poveznica između filma i vojne prakse. Cvitković‑Iličić citira izvještaje i primjere koji ilustriraju kako su vojne institucije i industrije često koristile film kao alat.
– Izvještaj Pentagona kaže da su oni svojim vojnicima koji su radili ispitivanje u Guantanamu pokazivali primjer na koji način treba ispitivati zatočenike – npr. u filmu „Bitka za Alžir“ 1956. – kazala je Cvitković‑Iličić.
Nadalje, spominje povezanost Pentagona i Hollywooda te kako su filmski narativi, poput Ramba ili akcijskih blockbustera, doprinijeli popularnom razumijevanju američke vanjske politike.
– Kada su ih pitali zašto Amerikanci interveniraju, najbolje će vam to pojasniti ako pogledate filmove Ramba – navodi autorica kao ilustraciju kulturne sinergije politike i filma.
Posebno poglavlje posvećeno je ulozi žena u kinematografiji – domaćim autoricama čiji rad mijenja narative i političke percepcije te slučajevima iz šire povijesti kinematografije. Autorica spominje Leni Riefenstahl i njenu „Triumf volje“ kao primjer redateljice koja je tehnički unaprijedila filmski jezik, ali i problematiku etike i ideologije.
– Ona je prva žena koja se bavila režijom i snimala‘“Triumf volje. Ti kadrovi, čizme vojnika koje marširaju, kasnije se vide u modernim filmskim estetikama – podsjeća Cvitković‑Iličić.
Cvitković‑Iličić kaže također da je potaknula čitatelje i istraživače da otvore teme uloge žena u nacionalnoj sigurnosti i kulturi.
Knjiga ne izbjegava temu domaće kinematografije i često prisutnu ratnu tematiku. Autorica kaže da razumije zašto redatelji poput Pjera Žalice ostaju vezani uz ratnu tematiku: Autorica citira Žalicu koji kaže:
“Mislim da ću uvijek, čitav život praviti filmove koje imaju vezu s ratom, na ovaj ili onaj način jer nas je to obilježilo”.
Cvitković‑Iličić dodaje da je važno da mladi susretnu prošlost kroz film kako bi je razumjeli i kako se ne bi ponovila. Navodi i suvremene primjere.
Na kraju knjige nalazi se dodatak u kojem autorica navodi sve analizirane filmove i serije, uz osnovne podatke (godina, redatelj, glumačka postava) i kratku geopolitičku bilješku „zašto gledati / zašto ne gledati“. Autorica ističe praktičnu vrijednost tog priloga.
– Svaki film ima poveznicu zbog čega ga pogledati ili ne gledati, samo za jedan film sam napisala da ga ne treba gledati jer je strašno mučan – navela je Cvitković‑Iličić.
Kao osobnu preporuku ističe seriju „Zvjezdane staze“, zbog antologijske scene koja je, kako navodi, važna za pokazivanje društvenih razbijanja tabu tema. U toj seriji, prisjeća se, poljubac između dvije rase postao je prekretnica u televizijskoj povijesti.
Cvitković‑Iličić zaključuje knjigu apelom za daljnja istraživanja i veću institucionalnu brigu za kulturu.
– Cilj ove knjige je znanstveno pokušati objasniti važnost jednog festivala za područje kao što je BiH i nadam se da će poslužiti budućim istraživačima kao osnova – napomenula je Cvitković‑Iličić.
Također poziva čitatelje i mlađe generacije.
– Vjerujem da filmski festival može promijeniti percepciju zemlje u globalnom javnom prostoru. Zato Sarajevo Film Festival zaslužuje potpunu podršku – smatra Cvitković‑Iličić.
Autorica također priznaje mogući akademski skepticizam zbog empirijskog pristupa (gledanje filmova i serija kao izvor dokaza), ali ostaje optimist.
– Možda akademska zajednica bude skeptičan, ali iskreno se nadam da će nešto naučiti i pokušati gledati kroz moje naočale – zaključila je u intervjuu za Fenu autorica knjige Sarajevskih 300: “Sarajevo Film Festival u diskursima popularne geopolitike“ Špela Cvitković‑Iličić.
(Vijesti.ba / FENA)