Sitnica za novčanik, ali snažna poruka za svijest. Vlasnik Guoju Luan to je rekao jasno:
“Zove se ‘all-you-can-eat’ (jedi koliko možeš), a ne ‘all-you-can-throw-away’ (baci koliko god hoćeš)”.
U Düsseldorfu, restoran Okinii takođe već godinama naplaćuje jedan euro za ostatke hrane, a kinesko-mongolski Himalaya u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji čak precizira – ako ostane više od 100 grama hrane, doplata je dva eura.
Ni jedno od ovih mjesta nije naišlo na ozbiljniji otpor od strane gostiju. Naprotiv, većina razumije poruku.
Iza svega stoji jednostavna ideja: hrana je previše dragocjena da bi se bacala.
I nije to samo nemački fenomen; bacanje hrane je globalni problem, piše časopis Lifecod magazine.
Na Balkanu se često smatra da gostoprimstvo znači „tanji pun do vrha“. Ili da domaćin nije pravi ako ne donese još. A možda je vrijeme za redefinisanje šta znači uživati u hrani.
Hedonizam nije gomila koja ostane; hedonizam je tanjir koji je taman – dovoljan da osjetiš svaki zalogaj, bez kajanja i bez rasipanja.
Ova njemačka praksa, koliko god da djeluje „malo“ i praktično, zapravo je važna lekcija.
Da uživanje u hrani ne mora značiti prejedanje. Da hedonizam ne znači rasipanje. I da se pravo poštovanje prema hrani vidi tek kad na tanjiru ništa ne ostane.
(Vijesti.ba)