Sve više dijasporaca iz Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja EU odlučuje se na povratak u Bosnu i Hercegovinu. Razlozi su različiti – od rastućih troškova života i stagnacije plata, do gubitka posla zbog ekonomske krize, objavio je N1.
Dodatni strah stvara i sve češće spominjanje mogućeg rata s Rusijom, zbog čega mnogi ne žele živjeti u neizvjesnosti i strahu. Ipak, trend povratka ne briše činjenicu da iz BiH i dalje odlaze mladi i cijele porodice, iscrpljeni svakodnevnim političkim krizama i nesigurnošću u vlastitoj zemlji.
BiH se tako istovremeno suočava s talasom povratka i novim valom odlazaka.
Koliko se ljudi zaista vraća? Šta je ono što im je potrebno da bi se vratili i može li im BiH to omogućiti? Zašto omladina i dalje odlazi? Koliko država BiH koči lokalne nivoe vlasti koje ulažu napore da zadrže i vrate stanovnike? Na ova pitanja odgovorili su Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i Dominik Raškaj, urednik portala BoljiPosao.ba, koji kroz statistike, ali i konkretne priče, prate ovaj mogući zaokret.
Zukić je u Novom danu istakla kako imamo sezonski povratak ljudi gdje se raspituju o mogućem povratku i načinima kako da nastave svoj život u BiH.
“Nedavno smo imali skup u Posavini gdje smo razgovarali s više od 2.000 ljudi srednjih godina koji su otišli iz BiH unazad 10-15 godina. Imaju želju za povratkom. Od Odžaka, Dervente, Doboja, imaju zaključane kuće. Ali imamo slučajeva kada se neko vrati i kada se to poprati, javlja se želja. Išli smo prema Bratuncu, Milićima, dijelovima Srebrenice gdje ljudi hoće i žele da nastave život u BiH. Ključna pitanja su zdravstvena zaštita, obrazovanje i ekonomska situacija – da li se to tim ljudima može omogućiti”, kazala je Zukić za N1.
Navela je i to kako je dosta onih koji žele da se vrate iz Hrvatske u BiH jer 2.000 eura nije dovoljno za život četveročlane porodice tamo, ali postavlja se pitanje kako da taj novac zarade ovdje.
Podaci portala BoljiPosao.ba ukazuju na to da oko 15 posto stanovništva koje je otišlo prije 4 godine, ali i 30 godina, želi da se vrati. Najveći problem imaju oni koji rade u građevinskom sektoru jer, prema riječima Raškaja, u Evropi se više ne traže građevinski radnici, inžinjer i projektanti. Slijede autoindustrija u kojoj je bio domino efekat krize, a potom tekstilna i drvna industrija.
“Kada razgovaramo s ljudima koji žele da se vrate, a najviše se vraćaju u Tuzlanski kanton – taj kanton je dosta toga uradio kao stimulans za povratak. Nije sve do države, ovdje dosta toga može uraditi kanton, mali grad i kroz stipendije i drugo stvoriti ugodan ambijent za život. To Hrvatska radi. Pored mjera koje je donijela Vlada poput bespovratnih sredstava za mala preduzeća koja žele pokrenuti biznis, mali gradovi i županije su se pokrenuli masovnu gradnju vrtića i škola, daju besplatan javni prijevoz, rade na poboljšanju zdravstvene usluge. To mi treba da radimo, da upiremo prstom u male sredine, da one budu pokretači povratka naše radne snage”, rekao je Raškaj.
Naveo je primjer Gračanice, Tešnja i Laktaša u koje se vraćaju mladi koji završe studije van BiH.
“Imamo studente koji su studirali u Grazu, pokupili novo znanje i tehnologije i vratili se i pokrenuli vlastiti biznis u Gračanici. Tu im pomaže Grad Gračanica i gradonačelnik. Imate djecu 17-18 godina s kojima razgovarao, a idu u gimnaziju u Njemačkoj i pitao sam ih koliko ima Nijemaca u toj školi, rekli su da nema već samo iz drugih zemalja. Tu se vidi diskriminacija, gore ste treća klasa, a u BiH ste svoj na svome. Samo treba zasukati rukave i raditi”, rekao je Raškaj.
Ono što je najbitnije za ljude u BiH da bi ostali, ali i za one koji bi se vratili jeste – odvojiti život i ekonomiju od politike.
“Mi imamo jasne predstave načelnika koji žele takav proces. U Bratuncu kaže: ‘Šta ću, kome ću biti načelnik? Škole se zatvaraju, đaci odlaze, radnih mjesta nema. Ja ne mogu da utičem puno na politiku iz koje dolazim, ali molim vas kao nevladinu organizaciju učinite nešto, ja sam spreman da učestvujem zajedno s vama na zapošljavanju konkretno žena, edukaciji’. Imamo hiperprodukciju ženskih udruženja, ali nisu u obrtu i često im inspekcija naplaćuje kaznu za ono što su radile. Mora se uvesti neki red od proizvodnje plasmana proizvoda i same organizacije. Imamo neko buđenje u BiH. Ali, ne smijemo zaboraviti silne novce, milione su strane organizacije, međunarodne agencije za razvoj i naše institucije uložile u povratak. To se sve zaboravi, zaključaju se kuće. Ali vidimo kada se u jedno mjesto vrati dvoje – troje ljudi stvara se pozitivan eho u toj sredini i vrlo je bitan odnos lokalne vlasti. Mi imamo zaključane škole. Ljudi su dobili nazad svoje zemlje, ali vrlo nemarno se odnose – neki ostaju bez zemlje zbog usklađivanja grunta i katastra jer su nemarni da dođu da prijave, ova tema nema veze s ovim, ali je važno. Sve naše potencijale na terenu trebamo usmjeriti tamo gdje bi bilo koristi da se ljudi vrate”, naglasila je Zukić.
Raškaj je naveo primjer kako gradonačelnici oba entiteta sarađuju bez problema, kao što to čine gradonačelnici Doboja i Gračanice kada je u pitanju trasa autoputa i poljoprivredna zemljišta koja bi se mogla dati kao stimulans investitorima koji bi dolazili, ali da je problem na državnom nivou gdje vlast sve koči.
Kao primjer uspješnih povrataka u BiH naveo je Suada koji je, kako kaže, radio u najpoznatijim svjetskim kompanijama za proizvodnju vatrogasnih vozila, naučio nove tehnologije i vratio se ovdje te pokrenuo svoj biznis. Tu su mladi koji su studirali u Grazu i vratili se u Gradačac gdje su pokrenuli svoj biznis u drvnoj industriji te su vrlo uspješni. Ali, naveo je i problem mladih u BiH koji ne žele da rade i žele sve “preko noći”.
“Imamo problem – mladi ne žele da rade i to je činjenica s kojom se moramo pomiriti. Nove generacije žele sve preko noći. Ovo što odlazi omladine, odlazi zbog luksuznih automobila u Njemačku i dovode sebe u nezgodnu situaciju jer gledaju kratkoročno. Luksuzni automobili ne znače ništa. Mirnija i stabilnija situacija je ovdje u BiH nego u Evropi gdje se boje da li će ratovati s Rusijom, gdje je velika nesigurnost u svim gradovima po pitanju migranta i ostalog. To je razlog zbog kojeg se najviše građani odlučuju vratiti. To se priča i po školama, pripremaju ih kao da će sutra ratovati s Rusijom. Ljudi se boje. BiH je neutralna zemlja i u jako smo dobroj poziciji. Napredovali smo ranije 100 koraka, i onda kada je došla ova cijela politička farsa na državnom nivou, vratili smo se 100 koraka unatrag. Odbili smo dosta investitora koji su željeli ovdje uložiti, ali vidim da se situacija polako smiruje i opet imamo naznake da bi mogli privući strane investitore koji bi zatvorili svoje firme u Evropi i otvorili ovdje u BiH”, rekao je Raškaj.
Sve više bh. dijasporaca iz Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja Evropske unije žele se vratiti u Bosnu i Hercegovinu jer je život u tim zemljama sve skuplji, a plate stagniraju ili su zbog ekonmske krize ostali bez posla. Veliki razlog za povratak je i taj, što se sve više govori o ratu s Rusijom, a ljudi ne žele da žive u strahu. S druge strane, i dalje imamo i odlaske mladih i porodica iz BiH vani koji su umorni od svakodnevnih političkih previranja i prijetnji po sigurnost i stabilnost u BiH.
Koliko se ljudi zaista vraća? Šta je ono što im je potrebno da bi se vratili i može li im BiH to omogućiti? Zašto omladina i dalje odlazi? Koliko država BiH koči lokalne nivoe vlasti koje ulažu napore da zadrže i vrate stanovnike? Na ova pitanja odgovorili su Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i Dominik Raškaj, urednik portala BoljiPosao.ba, koji kroz statistike, ali i konkretne priče, prate ovaj mogući zaokret.
Zukić je u Novom danu istakla kako imamo sezonski povratak ljudi gdje se raspituju o mogućem povratku i načinima kako da nastave svoj život u BiH.
“Nedavno smo imali skup u Posavini gdje smo razgovarali s više od 2.000 ljudi srednjih godina koji su otišli iz BiH unazad 10-15 godina. Imaju želju za povratkom. Od Odžaka, Dervente, Doboja, imaju zaključane kuće. Ali imamo slučajeva kada se neko vrati i kada se to poprati, javlja se želja. Išli smo prema Bratuncu, Milićima, dijelovima Srebrenice gdje ljudi hoće i žele da nastave život u BiH. Ključna pitanja su zdravstvena zaštita, obrazovanje i ekonomska situacija – da li se to tim ljudima može omogućiti”, kazala je Zukić za N1.
Navela je i to kako je dosta onih koji žele da se vrate iz Hrvatske u BiH jer 2.000 eura nije dovoljno za život četveročlane porodice tamo, ali postavlja se pitanje kako da taj novac zarade ovdje.
Podaci portala BoljiPosao.ba ukazuju na to da oko 15 posto stanovništva koje je otišlo prije 4 godine, ali i 30 godina, želi da se vrati. Najveći problem imaju oni koji rade u građevinskom sektoru jer, prema riječima Raškaja, u Evropi se više ne traže građevinski radnici, inžinjer i projektanti. Slijede autoindustrija u kojoj je bio domino efekat krize, a potom tekstilna i drvna industrija.
“Kada razgovaramo s ljudima koji žele da se vrate, a najviše se vraćaju u Tuzlanski kanton – taj kanton je dosta toga uradio kao stimulans za povratak. Nije sve do države, ovdje dosta toga može uraditi kanton, mali grad i kroz stipendije i drugo stvoriti ugodan ambijent za život. To Hrvatska radi. Pored mjera koje je donijela Vlada poput bespovratnih sredstava za mala preduzeća koja žele pokrenuti biznis, mali gradovi i županije su se pokrenuli masovnu gradnju vrtića i škola, daju besplatan javni prijevoz, rade na poboljšanju zdravstvene usluge. To mi treba da radimo, da upiremo prstom u male sredine, da one budu pokretači povratka naše radne snage”, rekao je Raškaj.
Naveo je primjer Gračanice, Tešnja i Laktaša u koje se vraćaju mladi koji završe studije van BiH.
“Imamo studente koji su studirali u Grazu, pokupili novo znanje i tehnologije i vratili se i pokrenuli vlastiti biznis u Gračanici. Tu im pomaže Grad Gračanica i gradonačelnik. Imate djecu 17-18 godina s kojima razgovarao, a idu u gimnaziju u Njemačkoj i pitao sam ih koliko ima Nijemaca u toj školi, rekli su da nema već samo iz drugih zemalja. Tu se vidi diskriminacija, gore ste treća klasa, a u BiH ste svoj na svome. Samo treba zasukati rukave i raditi”, rekao je Raškaj.
Ono što je najbitnije za ljude u BiH da bi ostali, ali i za one koji bi se vratili jeste – odvojiti život i ekonomiju od politike.
“Mi imamo jasne predstave načelnika koji žele takav proces. U Bratuncu kaže: ‘Šta ću, kome ću biti načelnik? Škole se zatvaraju, đaci odlaze, radnih mjesta nema. Ja ne mogu da utičem puno na politiku iz koje dolazim, ali molim vas kao nevladinu organizaciju učinite nešto, ja sam spreman da učestvujem zajedno s vama na zapošljavanju konkretno žena, edukaciji’. Imamo hiperprodukciju ženskih udruženja, ali nisu u obrtu i često im inspekcija naplaćuje kaznu za ono što su radile. Mora se uvesti neki red od proizvodnje plasmana proizvoda i same organizacije. Imamo neko buđenje u BiH. Ali, ne smijemo zaboraviti silne novce, milione su strane organizacije, međunarodne agencije za razvoj i naše institucije uložile u povratak. To se sve zaboravi, zaključaju se kuće. Ali vidimo kada se u jedno mjesto vrati dvoje – troje ljudi stvara se pozitivan eho u toj sredini i vrlo je bitan odnos lokalne vlasti. Mi imamo zaključane škole. Ljudi su dobili nazad svoje zemlje, ali vrlo nemarno se odnose – neki ostaju bez zemlje zbog usklađivanja grunta i katastra jer su nemarni da dođu da prijave, ova tema nema veze s ovim, ali je važno. Sve naše potencijale na terenu trebamo usmjeriti tamo gdje bi bilo koristi da se ljudi vrate”, naglasila je Zukić.
Raškaj je naveo primjer kako gradonačelnici oba entiteta sarađuju bez problema, kao što to čine gradonačelnici Doboja i Gračanice kada je u pitanju trasa autoputa i poljoprivredna zemljišta koja bi se mogla dati kao stimulans investitorima koji bi dolazili, ali da je problem na državnom nivou gdje vlast sve koči.
Kao primjer uspješnih povrataka u BiH naveo je Suada koji je, kako kaže, radio u najpoznatijim svjetskim kompanijama za proizvodnju vatrogasnih vozila, naučio nove tehnologije i vratio se ovdje te pokrenuo svoj biznis. Tu su mladi koji su studirali u Grazu i vratili se u Gradačac gdje su pokrenuli svoj biznis u drvnoj industriji te su vrlo uspješni. Ali, naveo je i problem mladih u BiH koji ne žele da rade i žele sve “preko noći”.
“Imamo problem – mladi ne žele da rade i to je činjenica s kojom se moramo pomiriti. Nove generacije žele sve preko noći. Ovo što odlazi omladine, odlazi zbog luksuznih automobila u Njemačku i dovode sebe u nezgodnu situaciju jer gledaju kratkoročno. Luksuzni automobili ne znače ništa. Mirnija i stabilnija situacija je ovdje u BiH nego u Evropi gdje se boje da li će ratovati s Rusijom, gdje je velika nesigurnost u svim gradovima po pitanju migranta i ostalog. To je razlog zbog kojeg se najviše građani odlučuju vratiti. To se priča i po školama, pripremaju ih kao da će sutra ratovati s Rusijom. Ljudi se boje. BiH je neutralna zemlja i u jako smo dobroj poziciji. Napredovali smo ranije 100 koraka, i onda kada je došla ova cijela politička farsa na državnom nivou, vratili smo se 100 koraka unatrag. Odbili smo dosta investitora koji su željeli ovdje uložiti, ali vidim da se situacija polako smiruje i opet imamo naznake da bi mogli privući strane investitore koji bi zatvorili svoje firme u Evropi i otvorili ovdje u BiH”, rekao je Raškaj.
No, odlaze i stariji, a i dalje cijele porodice. Kao glavni razlog je taj što im je dosta svakodnevne političke situacije, ali i iz razloga jer su im zatvorena radna mjesta.
“U ZDK ima niz gradova koje smo obilazili gdje su zaključane kuće. Otišli su u Sloveniju i tamo su prihvaćeni i fino im je. Mi smo zemlja apsurda, imate iz krajnosti u krajnost. Na terenu pokazuju neki koji žele i hoće da se vrate, ali nisu prihvaćeni”, navela je Zukić.
Kao jedan od primjera navela je projekte zavoda za zapošljavanje koji su jednokratni i nemaju održivost. Poslodavci dobijaju novac za zapošljavanje radnika, plaćaju im se doprinosi ili drugo za radnika godinu dana, ali nakon te godine radnik nerijetko opet završi na birou. Zukić ističe da su potrebna dugoročna rješenja i uvezanosti svih vladinih i nevladinih institucija.
Raškaj ističe kako bi se mnogi bavili i poljoprivredom, ali nemaju redovne poticaje niti sigurne otkupne cijene. Zbog toga odlaze na njemačke farme i rade, a za njima odlaze i veterinari.
“Opet se vraćamo na državu. Vrti se isto iz dana u dan i ne radimo na stvarima koje su bitne – da zadržimo radnike, omladinu i vratimo građane. Inače ćemo za 5-6 godina vidjeti više radnika iz Nepala i Pakistana nego domicilnog stanovništva”, zaključio je.