U prašnjavim prostranstvima centralne meksičke pustinje Čivave, među smeđim stijenama skrivene su hladne, mračne pećine.
U njima, tokom kasnog proljeća, obitavaju hiljade malih, krznenih slijepih miševa.
Većina su ženke i krenule su na put dug 1.609 kilometara iz južnog Meksika do jugozapadne Amerike, gdje će se okotiti.
Gladne su i noću lete satima kako bi pronašle dovoljno hrane.
Klepeću krilima prelijećući od biljke do biljke, skupljajući nektar i usput šireći polen.
Najdraži su im pufnasti žuti cvjetovi agave, koji se pojavljuju samo jednom tokom višedecenijskog života ove biljke.
Oštri, mesnati listovi agave imaju dugu historiju u meksičkoj kulturi.
Koriste se za pravljenje sirupa, konopaca i sapuna, a njihov sok je glavni sastojak jednog od najpoznatijih meksičkih izvoznih proizvoda – tekile.
Ali divlja agava je u opadanju: u studiji sprovedenoj na 168 vrsta, njih 42 sada su ugrožene ili krajnje ugrožene.
To znači manje hrane za slijepе miševe koji zavise od njihovih cvjetova, a manje slijepih miševa znači i manje oprašene agave.
Kako bi prekinuli ovaj začarani krug, konzervacionisti zajedno s mještanima rade na sadnji hiljada biljaka agave, pomažući tako ishranu slijepih miševa i štiteći buduću proizvodnju meksičke tekile.
Jedna vrsta slijepih miševa zavisna od agave – manje poznati dugonosi slijepi miš – doživio je nevjerovatan oporavak posljednjih decenija, povećavši brojnost sa 1.000 jedinki 1988. godine na čak 200.000 danas.
Ali, druge vrste nemaju toliko sreće.
Broj meksičkog (ili većeg) dugonosog slijepog miša opao je za procijenjenih 50 posto u posljednje dvije decenije i trenutno je ugrožen.
Druga vrsta, meksički slijepi miš dugog jezika, ima status skoro ugrožene vrste.
Biolog Marko Antonio Rejes Gera, član Projekta uviđavnosti prema slijepim miševima na Nacionalnom autonomnom univerzitetu Meksika, ohrabruje farmere da uzgajaju agavu – omiljenu biljku slijepih miševa.
Mnoge prijetnje s kojima se suočavaju slijepi miševi potiču od ljudi, objašnjava on.
„Ako ih nešto uznemiri u pećinama, napustit će ih i izgubit će dom“, kaže on.
„Ljudi u to vrijeme krče dijelove suve šume, a u toj šumi su vrste koje slijepi miševi koriste kao izvor hrane.“
U te vrste spada i agava, kao i druge biljke kojima se ovi miševi hrane.
Naučnici iz organizacije Međunarodna konzervacija slijepih miševa (BCI) odlučni su da preokrenu sudbinu ove vrste koja izumire.
Inicijativa obnove agave podrazumijeva sadnju i zaštitu divlje agave u “nektarskom koridoru” kojim slijepi miševi prolaze tokom migracije.
„Cijela ideja je potekla iz činjenice da, jednom kada ove selice napuste centralni Meksiko, u velikoj mjeri zavise od agave“, kaže Ana Ibara, biologinja za slijepе miševe i regionalna direktorica BCI-ja.
Divlja agava se i inače suočava s brojnim prijetnjama.
Bere se radi pravljenja alkoholnih pića, pase je stoka, gubi stanište zbog poljoprivrede, a sve više pati od sušnih uslova uzrokovanih klimatskim promjenama.
Uz to, kako ima manje slijepih miševa, sve se rjeđe oprašuje.
Agava zavisi od slijepih miševa isto koliko i oni od nje.
„Slijepi miševi i agava koevoluirali su milionima godina“, kaže Rejes Gera.
Dugog jezika i dugih noseva, slijepi miševi mogu da se uvuku u uske, ljevkaste cvjetove agave hraneći se i skupljajući polen na licu i krznu.
„Ako u ekosistemu nema slijepih miševa, agava vjerovatno neće proizvesti sjeme za razmnožavanje, jer može da se razmnožava samo jednom u životu.“
Bez intervencije – i dodatno ugrožene klimatskim promjenama – naučnici procjenjuju da će ove vrste do 2050. imati 75 posto manje pristupa nektaru nego danas.
Da bi konzervacioni napori uspjeli, agava mora imati šansu da ostari i procvjeta – ne samo zbog slijepih miševa, nego i zbog vlastitog opstanka.
Farmeri koji uzgajaju agavu za tekilu često sijeku stabljiku kako bi spriječili cvjetanje, što daje veće „srce“ (piñu) za preradu.
Umjesto da se razmnožava oprašivanjem, biljka tada proizvodi izbojke – genetske klonove roditelja.
To smanjuje genetski diverzitet i čini vrstu osjetljivijom na sušu, bolesti i štetočine.
„To je veliki rizik za industriju tekile i meskala“, kaže Rejes Gera.
Na kraju, da bi vrsta opstala, agava mora biti oprašivana.
„Bez slijepih miševa, tekila i meskal ne bi ni postojali“, ističe on.
„Ako ljudi žele da nastave da piju tekilu i meskal, moraju da brinu o slijepim miševima i konzervaciji.“
Od 2018. godine, Inicijativa obnove agave zajedno sa lokalnim zajednicama zasadila je više od 180.000 divljih biljaka agave, a više od 150.000 biljaka uzgojeno je iz sjemena u rasadnicima u Teksasu, Arizoni, Novom Meksiku i širom Meksika.
Projekt tekile i meskala uviđavnog prema slijepim miševima radi i na povećanju broja žutih cvjetova agave širom jugozapadnog Meksika.
Farmе koje učestvuju ostavljaju najmanje pet posto svojih biljaka da sazriju i procvjetaju, kako bi prolazni slijepi miševi imali hranu.
Alkohol proizveden na takvim farmama nosи oznaku “uviđavno prema slijepim miševima”.
Do sada je proizvedeno 300.000 boca ovakve tekile i meskala.
A nisu samo farmeri ti koji oblikuju budućnost.
U Meksiku je 53 posto zemljišta u vlasništvu zajednica, pa svaka konzervacija mora uključiti i lokalno stanovništvo.
„Od početka je bilo jasno da moramo sarađivati s ljudima i zadovoljiti potrebe i slijepih miševa i zajednice“, kaže Ibara.
Prvo je bilo potrebno objasniti ljudima da nektar-jedeći slijepi miševi nisu opasni.
Ljudi ih često miješaju s vampirskim slijepim miševima koji mogu prenijeti bjesnilo.
Neki su čak palili pećine „ne znajući jesu li unutra zaista bili vampirski slijepi miševi“, kaže Ibara.
„Nekad su ljudi mrzili slijepе miševe i ubijali svakog kojeg bi vidjeli“, prisjeća se Liset Lejekin, direktorica Zaštićenog područja Sierra La Mojonera.
Sada, zahvaljujući edukaciji, ljudi aktivno štite pećine.
„Ne dopuštaju ulazak nikome ko bi mogao povrijediti slijepе miševe. Gotovo svi ih sada vole. Shvatili su da su izuzetno korisni“, kaže Lejekin.
Šest važnih kolonija dugonosih slijepih miševa sada je zaštićeno zahvaljujući lokalnim zajednicama, a edukativni programi doprijeli su do više od 1,5 miliona ljudi.
Rejes Gera ističe da konzervacija počinje sa mještanima.
„Ne možete raditi konzervaciju bez njihovog učešća i konsultacija“, kaže.
„Nekad oni imaju informacije koje naučnici nemaju.“
Nedavno su ga, primjerice, doveli u sićušnu pećinu u kojoj je živjelo pet različitih vrsta slijepih miševa.
„To je zaista rijetkost“, kaže on.
Pravi rezultati ovih napora neće se vidjeti još godinama, jer agavi treba mnogo vremena da odraste.
Ali zahvaljujući BCI-ju i Projektu uviđavnosti prema slijepim miševima, danas se sve više biljaka agave ostavlja da sazri i cvjeta.
„Vidite čitave leje procvalih agava na mjestima gdje prije nije bilo ničega“, kaže Ibara.
Ona već primjećuje i porast broja mladunčadi slijepih miševa.
„To nisu ogromni skokovi, ali su stabilni“, kaže.
„Nakon godina konstantnog pada, sama stabilnost je ogromna pobjeda.“
Lejekin dodaje da tamo gdje je posađena agava pejzaž postaje zeleniji.
„Vidi se mnogo više faune – imaju hranu i sklonište.“
Obilan, cvjetajući nektarski koridor i dalje je vizija budućnosti.
Ali čak i tada, Rejes Gera napominje da će slijepim miševima trebati i više od same agave.
„Problem je što se hrane s nekoliko vrsta biljaka. Ako posadimo samo agavu, to neće biti dovoljno.“
Obnavljanje populacije agave tek je prvi korak u stvaranju zdravog ekosistema u kojem mogu napredovati i biljke i životinje.
Ljudi su ključ tog sistema.
„Briga o slijepim miševima koristi i ljudima i ekosistemu. Sve je povezano“, kaže Lejekin.
A ako dobro proživljen život uključuje i čašicu tekile – bilo kao prihod za farmere ili večernje zadovoljstvo – onda pejzaž prepun zujećih, letećih stvorenja i procvalih agava koristi svima.
(Vijesti.ba)