U vremenu kada se uspjeh mladih ljudi često mjeri odlaskom iz zemlje, priča Belkise Arapović zaslužuje posebnu pažnju i poštovanje. Ona je kćerka jednog tihog, skromnog demobilisanog borca 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine – borca koji je bez velikih riječi branio svoju domovinu onda kada je to bilo najpotrebnije.
Belkisin put je put izvrsnosti, rada i discipline. Bila je najbolja učenica osnovne škole, zatim i najbolja učenica srednje škole, potvrđujući iz godine u godinu da se trud i predanost uvijek isplate. Taj kontinuitet uspjeha nastavila je i na akademskom nivou, gdje je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu stekla zvanje magistra arhitekture, i to kao dobitnica dvije zlatne značke – priznanja rezervisanih za najbolje među najboljima.
Ipak, ono što Belkisu izdvaja ne leži samo u diplomama, titulama i priznanjima. Njena izjava da ne planira napuštati Bosnu i Hercegovinu, zemlju za koju se borio njen otac, nosi težinu koja nadilazi svako akademsko postignuće. U toj rečenici sadržani su poštovanje prema prošlosti, odgovornost prema sadašnjosti i vjera u budućnost.
Odluka da ostane, da svoje znanje, energiju i viziju uloži u domovinu, predstavlja čin istinskog patriotizma i moralne zrelosti. Belkisa pokazuje da ljubav prema zemlji ne mora biti glasna, već da se najiskrenije izražava radom, poštenjem i ostankom onda kada je to najteže.
Njena priča je snažna poruka mladima da se uspjeh ne mjeri samo geografijom, već i vrijednostima koje nosimo sa sobom. U Belkisi Arapović Bosna i Hercegovina ima obrazovanu, časnu i odgovornu mladu osobu, dostojnu žrtve onih koji su je branili.

