Kombiteks iz Bihaća bio je decenijama jedan od najvećih i tehnološki najzaokruženijih tekstilnih sistema u bivšoj Jugoslaviji, a njegov razvoj, ratni opstanak i stečaj najbolje se mogu ispričati kroz profesionalni put Irfana Dedića (77), dugogodišnjeg tehnologa, tehničkog direktora i direktora predionice.
Irfan Dedić u Kombiteks je prvi put došao 20. juna 1966. godine, kao mladi stipendista fabrike, a iz nje je izašao tačno pola stoljeća kasnije – 20. juna 2016. godine. Tokom tog perioda prošao je gotovo sve ključne stručne i rukovodne pozicije, ostajući trajno vezan za industrijski sistem koji je obilježio ekonomski i društveni život Bihaća i šire regije.
“Nakon završenog drugog razreda Gimnazije u Bihaću, zahvaljujući stipendiji Kombiteksa, školovanje sam nastavio u Dugoj Resi, jednom od najvećih tekstilnih centara tadašnje Jugoslavije. Po povratku u Bihać zaposlio sam se u predionici kao tehnolog, gdje započinje moj profesionalni put u Kombiteksu, koji će kasnije obuhvatiti funkcije tehničkog direktora i direktora predionice”, prisjeća se Dedić.
U vrijeme najveće ekspanzije Kombiteks je zapošljavao oko 5.850 radnika, od čega približno 3.500 u Bihaću, dok su ostali bili raspoređeni u pogonima u Cazinu, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Petrovcu i Kulen Vakufu.
Samo predionica u Bihaću imala je oko 1.000 zaposlenih i radila je u četverobrigadnom sistemu. U tom pogonu dnevno se trošilo oko 40 tona pamuka, od čega se proizvodilo približno 30 tona prediva.
“Kombiteks je funkcionisao kao potpuno zaokružen industrijski sistem. Predivo iz predionice prosljeđivalo se tkaonicama, potom doradi, a zatim konfekcijama u više krajiških gradova. Proizvodni program obuhvatao je predivo, sirove i gotove tkanine, konfekciju i dječiju odjeću, a roba se plasirala bez zaliha, uglavnom putem velikih partnera iz Italije i regionalnih tekstilnih centara”, priča zlatnu eru krajiškog tekstilnog giganta.
U okviru fabrike djelovao je i restoran društvene ishrane koji je dnevno pripremao do 3.500 obroka za radnike bihaćkog dijela sistema. Kombiteks je imao vlastitu ambulantu, vrtić, radnički klub, kotlovnicu, kao i savremeni prečistač otpadnih voda.
“Mjesečno smo trošili oko 40 tona boja i hemikalija, ali se ništa nije ispuštano direktno u Unu. Postojao je veliki prečistač voda, što je i tada bilo rijetkost”, naglašava Dedić.
Rat je prekinuo normalno funkcionisanje fabrike, ali Kombiteks nije prestao djelovati. Zbog nemogućnosti nabavke sirovina i rezervnih dijelova, organiziran je programirani stečaj po uzoru na pojedine slovenske firme, a dio sistema nastavljen je kroz Biteks.
“U ratnim uslovima organizirana je i namjenska proizvodnja, u kojoj su učestvovali najstručniji inženjeri i visokokvalifikovani radnici. To je bila ogromna sloga i odgovornost ljudi. Bez obzira na ratne okolnosti, svi su bili usmjereni ka jednom cilju da se grad održi i da sistem funkcioniše koliko je moguće”, prisjeća se Dedić.
Nakon rata uslijedili su pokušaji obnove proizvodnje, ali visoki troškovi uvoza sirovina, rezervnih dijelova i transporta onemogućili su povratak na prijeratni nivo. Konačno, 2007. godine proglašen je stečaj Kombiteksa, čime je formalno okončano pola stoljeća rada jednog od najvećih industrijskih sistema u Bosni i Hercegovini.
Dedić ističe da je stečaj, uprkos svemu, bio jedan od uspješnijih u regionu. Radnicima koji su stekli uslove za penziju odmah su uplaćeni doprinosi, dok su oni koji su potraživali svoja prava kroz sudske postupke uspjeli naplatiti oko 42,5 posto potraživanja, što je rijedak primjer u postsocijalističkim industrijskim tranzicijama.
“Kombiteks je bio sistem kakav danas više ne postoji, koncentracija znanja, struke i odgovornosti. Bio sam dio njegovog rasta, opstanka u ratu i zatvaranja u miru, i to je iskustvo koje nosim cijeli život i na koje sam ponosan”, kaže Dedić na kraju.