Zažmirite na jedno oko i gledajte ravno ispred sebe, bez pomjeranja očiju.
Na rubu vidnog polja primijetit ćete mutan oblik – vlastiti nos.
Iako je stalno tu, gotovo ga uopće ne registrujemo dok smo budni. Pa zašto onda “ne vidimo” svoj nos kad nam je doslovno pred licem? Odgovor leži u načinu na koji mozak obrađuje ono što gledamo.
„Svoj nos zapravo možete vidjeti“, kaže Michael Webster, stručnjak za vid i jedan od voditelja neuroznanstvenog programa na Univerzitetu Nevada u Renu i dodaje:
„Problem je u tome što ga većinu vremena nismo svjesni.“
Glavni razlog zašto nos ne primjećujemo svodi se na jednu pomalo iznenađujuću činjenicu: svijet ne doživljavamo sirovo, već kao sliku koju mozak sastavlja kako bi nam pomogao da funkcionišemo i preživimo.
„Vid je u suštini predviđanje – mozak stalno pogađa kako svijet izgleda“, objašnjava Webster.
„Najviše primjećujemo ono što odstupa od očekivanog: iznenađenja, greške, stvari koje nismo predvidjeli. Vlastitog nosa obično nismo svjesni jer ga već ‘poznajemo’ i nema potrebe da stalno trošimo pažnju na njega. To bi bilo čisto rasipanje energije.“
Iz ugla preživljavanja, to ima potpunog smisla. Kontinuirano procesuiranje nečega što se ne mijenja, poput nosa, značilo bi nepotrebno trošenje ograničenih mentalnih resursa koji su nam potrebni za uočavanje prijetnji, pronalazak hrane ili snalaženje u prostoru.
Mozak na sličan način filtrira i druge informacije o vlastitom tijelu kako bi vanjski svijet bio „čistiji“.
Dobar primjer su krvne žile u oku. Fotoreceptori koji prikupljaju svjetlost nalaze se na zadnjem dijelu oka, iza mreže krvnih žila.
„To je kao da sjedite na drvetu punom suhih grana i gledate svijet kroz sve te grane“, slikovito objašnjava Webster.
Mozak tu „smetnju“ uglavnom potiskuje, ali postoje situacije u kojima krvne žile postanu vidljive. Ako ste ikada bili na pregledu vida, možda ste primijetili tamne, vijugave linije pred očima dok vam je ljekar pomjerao svjetlo. To su sjene koje bacaju upravo vaše krvne žile.
Mozak ne samo da uklanja neželjene informacije, već ponekad i popunjava ono što nedostaje. Primjer za to je slijepa pjega – mjesto u vidnom polju gdje očni živac izlazi iz oka. Iako je slijepa pjega široka oko pet stepeni (naizgled više nego dvostruko šira od punog Mjeseca na nebu), najčešće je uopće ne primjećujemo.
„Mi tu rupu zapravo popunjavamo“, kaže Webster.
„Umjesto da vidimo da informacija nedostaje, uzimamo tragove oko slijepe pjege i zaključujemo: ‘Ako gledam bijeli list papira, vrlo je vjerovatno da je i dio unutar slijepe pjege bijel.’“
(Vijesti.ba)