Nedavni prilog Radiotelevizije Herceg-Bosne o obilježavanju godišnjice bitke za Hasin vrh kod Bihaća izazvao je burne reakcije u javnosti. Povod su bili snimci na kojima se, uz tekbire i pucnje, obilježava godišnjica borbi između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske. Iako su ratne komemoracije u Bosni i Hercegovini česta pojava, način na koji je ovaj događaj interpretiran u televizijskom prilogu otvorio je ozbiljna pitanja o profesionalnoj odgovornosti i granicama javnog diskursa.
U prilogu su iznesene tvrdnje pojedinih sugovornika da su vjerski pokliči poput tekbira povezani s terorizmom, te da je Iran „matični brod svih terorista Bliskog istoka i Europe“. Takve formulacije, bez jasnog razgraničenja između religijskog izraza i nasilnog ekstremizma, nose rizik kolektivne stigmatizacije čitavih zajednica. U multietničkom i postkonfliktnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, generalizacije ove vrste imaju posebnu težinu i potencijalno ozbiljne posljedice.
Sigurnosne teme, uključujući radikalizam i ekstremizam, legitimne su i važne za javnu raspravu. Međutim, profesionalni standardi novinarstva zahtijevaju preciznost, uravnoteženost i jasno razlikovanje činjenica od političkih interpretacija. U konkretnom slučaju, izostala je šira kontekstualizacija – nije ponuđeno mišljenje suprotne strane niti su predstavljeni podaci koji bi potkrijepili teze o sistemskoj povezanosti lokalnih događaja s globalnim terorističkim mrežama.
Povezivanje ratnih komemoracija, religijskih pokliča i savremenih geopolitičkih aktera u jedinstven narativ o „osovini Sarajevo–Teheran“ predstavlja ozbiljnu optužbu koja zahtijeva čvrste dokaze. Bez njih, takve tvrdnje prelaze iz sfere sigurnosne analize u sferu političke propagande.
U javnom prostoru BiH i dalje su prisutne duboke etničke i političke podjele. Upravo zato mediji imaju dodatnu odgovornost da ne podstiču narative koji mogu produbiti nepovjerenje i strah. Izjednačavanje religijskog identiteta s terorizmom, pa makar i implicitno, doprinosi stvaranju atmosfere kolektivne krivnje.
Važno je podsjetiti da su pojmovi poput „tekbira“ sastavni dio islamske vjerske tradicije i sami po sebi ne predstavljaju poziv na nasilje. Njihovo automatsko povezivanje s terorističkim napadima može dovesti do stigmatizacije vjernika koji nemaju nikakve veze s ekstremizmom. Kritika radikalizma mora biti precizna i usmjerena na konkretne ideologije i aktere, a ne na čitave zajednice.
Mediji u Bosni i Hercegovini imaju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja. U postkonfliktnom društvu, svaka riječ ima dodatnu težinu. Umjesto da doprinose smirivanju tenzija i promicanju dijaloga, senzacionalistički i jednostrani prilozi mogu produbiti podjele.
Kritika ekstremizma je legitimna i potrebna. Međutim, kada se sigurnosna pitanja koriste za širenje generalizacija i politički obojenih teza, granica između informiranja i širenja mržnje postaje opasno tanka. Odgovorno novinarstvo podrazumijeva provjeru činjenica, pluralizam mišljenja i svjesnost društvenog konteksta u kojem se poruka emitira.
Bosna i Hercegovina se suočava s brojnim izazovima – od političke nestabilnosti do socioekonomskih problema. U takvom okruženju, dodatno podgrijavanje etničkih i vjerskih tenzija ne doprinosi sigurnosti niti evropskoj perspektivi zemlje. Upravo suprotno – može produbiti nepovjerenje i udaljiti društvo od stabilnosti i međusobnog uvažavanja.
Javna rasprava o sigurnosti mora biti argumentirana, odgovorna i lišena kolektivnih optužbi. Sve drugo predstavlja rizik za ionako krhku društvenu koheziju Bosne i Hercegovine.