Baklava za Bajram i put bez povratka: Majka kojoj su ubili sve, ali nisu slomili vjeru
Ni u danu, koji podsjeća na njegovu bestijalnost kojom je brojne majke, očeve i cjelokupne porodice zauvijek u muku i vječnu bol zavio. Božija ga kazna stigla i junskom težinom mu sudila!
Emina, većini poznata kao Ema Ploskić, je bila babina tetka. Ja i članovi moje porodice smo je po tom automatizmu uvijek oslovljavali tetkom. Za moga brata Amara i mene je bila i kao druga nena. Zasigurno ništa manje ni kao drugi roditelj, jer je svojim požrtvovanjem, zalaganjem i brigom za nama, samu sebe prirodno postavila na tom mjesto. Naše „intenzivno druženje“ započinje u poslijeratnim 90-im, Amarovim dolaskom na svijet, u mojoj šestoj godini života, kada smo se, na njenu molbu, preselili da živimo zajedno u njenoj kući u Mostaru. Ta kuća je zapravo trebala biti dom za nju i njene potomke, međutim zivot je pisao neku drugu priču.
Tada kao djeca, moj brat i ja nismo ni bili svjesni da će ona nama doživotno ostaviti dubok trag i nauk u životu, izgraditi temelje vrijednosti kojima ćemo se voditi i prije svega doprinijeti, da iz nas izrastu vrijedni i hrabri ljudi. Jer, kakva god nevolja i strah u životu naiđu, njen život i njena djela su nama primjer da nema predaje i duhovnog posustajanja.
Piše: Đana Handžo Feriz
Možda moje prvo sjećanje na nju seže iz vremena kada se vratila iz Njemačke, iz razloga jer je tamo pokusala ući u trag nekim informacijama vezanim za nestale članove porodice. Iz tog „putovanja za istinom“ donijela mi je mnoštvo poklona. Zapravo, ti pokloni i podrška nikada i nisu prestajali niti izostajali. Bila je plemenita zena i na dosta polja je ostavila svoj humani trag. Iako nije posjedovala formalno obrazovanje, imala je svijest o njemu, bila izrazito mentalno vitalna, pametna. Bila je izričit zagovornik obrazovanja, školovanja te je mene i brata uvijek usmjeravala ka visokim ciljevima. Bila je i stroga, imala je vojnu disciplinu i uvijek se znao red.
Sve do kraja juna 1993. živjela je u Nevesinju, selu Presjeka sa svojom sestrom Mejrom i djeverom Avdom Ploskićem, koji će kasnije u grupi od 11 Eminih članova porodice biti ubijeni od strane lokalnih Srba.
Tog kobnog dana kada je selo napadnuto, bio je Bajram i kako mi je pričala, ispekla je baklavu. Sa svojih 11 članova porodice, sinovima Huseinom, Hasanom, Mustafom, njenim nevjestama Jasnom i Hajrom, sestrom Mejrom i djeverom Avdom te unučadi u dobi od nepune godine pa do šest godina, Amarom, Ajlom, Amrom, Samrom i Aganom je napustila Presjeku, gdje noć provode u Kljunskom brdu u šatorima. Nadala se da će zajedno sa cjelokupnom porodicom preko planine Velez stići u Mostar. No međutim, kako mi je tada pričala, ona je krenula djeci sipati vodu te ubrzo nakon toga pala je granata u njihovoj blizini koja ih je razdvojila – formirale su se dvije grupe koje su, svaka samostalno za sebe, krenule u smjeru prema Mostaru.
Ema tu posljednji put vidja svoje članove porodice. Ona se tada, u grupi u kojoj se zadesila, ispostavit će se, spasila mučenja i ubistva od strane Srba u uniformama JNA i u kombinaciji vojne i civilne odjeće, koji su drugu grupu u kojoj je između ostalog bilo i 11 članova njene porodice na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva presreli i na izrazito podmukao način ubijedili da su oni od njih sigurni i da će im oni pomoći.
No, vrijeme je dokazalo da je to bila njihova karta u smrt, jer je ta grupa ljudi nakon toga dovedena pred osnovnu školu na Zijemljima, gdje su između ostalog i Emini sinovi odvojeni od njihovih žena i djece.
Emini sinovi su ekshumirani u ljeto 1999. dok njena unučad ni do današnjeg dana nisu pronađena. Ti časni ljudi i ta nevina djeca nisu bili rođeni da bi ih Zdravko Kandić i njegovi tadašnji kompanjoni maltretirali, ponižavali i na kraju im život oduzeli. Majke ih nisu rađale da bi se kasnije pronalazili u spisima Haškog tribunala, u spisima ljušture od čovjeka, osuđenog ratnog zločinca i krvnika Vojislava Šešelja, čijom ideologijom su lokalni Srbi iz Nevesinja bili zadojeni i ponosno je prezentovali.
U ljeto ekshumacije, imala sam 8 godina. Tada nisam bila na današnjem nivou svijesti o težini koju je Ema nosila u svom životu, svojoj duši. Da je ne bih nehotice uvrijedila, postala sam nijemi posmatrač njenih osjećaja, sjećanja, doživljaja. A ona ih je s vremena na vrijeme spominjala. Tako bi neki njoj značajan datum pokrenuo priču; moje učenje u njenom prisustvu koje je podsjećalo na njene sinove koji su to isto činili, hemijskom olovkom u neznanju ostavljali tragove na farmerkama…Pa bi se pitala zašto tolike godine mučenja i truda, kad nisu imali nikakve koristi od toga?
Radovala se svakoj reklami u kojoj bi vidjela dijete, to dijete bi joj izmamilo takav osmijeh na licu, pa bi mu se smješkala i tepala kao da je bilo prisutno kod nje, u sobi. Na svaku scenu nasilja, rukama bi oči pokrivala i glavu okretala u stranu, pritom izgovarajući da to ne moze gledati. Iako je Emin život od malih nogu u suštini, srcu osjetno i oku vidljivo jako tužan; u ranim godinama je izgubila majku, a sa 35 godina ostala udovica s troje male djece, koji će kasnije kao i njihova djeca biti pogubljeni od strane lokalnih Srba jer su „balije“ i „Turci“, njen odnos prema životu ipak predstavlja simbol hrabrosti, mentalne snage i ponajviše primjer Božijeg traga u čovjeku – istinske vjere u Svemogućeg Boga. Nama živima je zasigurno postavila aršine za tretiranje svih nadolazećih životnih izazova i nedaća.
Zdravko Kandić, nekadašnji zapovjednik Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske RS je lice koje se direktno tereti za za pogubljenje ove grupe muškaraca, koji su bačeni u jamu Dubravica, da bi kasnije posmrtni ostaci iz ove jame bili prebačeni u jamu „Teleća Lastva“, kako bi se zločin zataškao i oni nikad ne pronašli.
Preostali koji se terete za direktno učestvovanje u ovome su: Dragan Đurdjić, Kandićev zamjenik i zapovjednik Interventnog odjeljenja, zatim Dragan Ivanišević, Goran Došlo i Milan Trifković koji su bili pripadnici Interventnog odjela, kao i Siniša Kandić, Dragoslav Aćimović i Mladen Kandić, bivši pripadnici rezervnog sastava milicije Mostar, koji su također bili u sastavu Petog bataljona.
Ema bi često rekla:“ Božija ih kazna stigla, ničija više!“ kao i „Bog im platio, koji je najjači.“
Zastala sam kod jednog podatka, da je krvnik Zdravko Kandić, sada već preminuli, ovaj svijet napustio simbolično, upravo u mjesecu junu. Napustio ga je u tom jednom datumskom periodu, ništa manje.