Južna interkonekcija Bosne i Hercegovine i Hrvatske ponovo je u centru političkog sukoba, ali i strateških kalkulacija unutar vladajuće koalicije. Na posljednjoj sjednici Vijeća ministara BiH trebalo je biti razmatrano pitanje Nacrta sporazuma o Južnoj interkonekciji, koji je prema proceduri dostavljen iz Federacije BiH putem nadležnog ministra. Umjesto tehničke rasprave o međunarodnom sporazumu, uslijedilo je političko nadmudrivanje koje je pokazalo da je kontrola nad budućom energetskom infrastrukturom postala ključno pitanje odnosa između SNSD-a i HDZ-a.
Dok SNSD insistira na ubrzanju procesa i potpisivanju međudržavnog sporazuma sa Republikom Hrvatskom, HDZ je fokus prebacio na federalni nivo – pitanje koncesija, upravljanja infrastrukturom i modela odlučivanja o budućim plinskim elektranama. Prema planu, Južna interkonekcija predviđa izgradnju tri plinske elektrane, uključujući jednu u Mostaru, što dodatno pojačava politički interes oko upravljanja tim kapacitetima.
U federalnim institucijama sve češće se spominje prijedlog da se o koncesionaru odlučuje dvotrećinskom većinom. U praksi, takav model bi značio da bez političke saglasnosti HDZ-a ne bi bilo moguće donijeti nijednu ključnu odluku. Time bi pitanje energetske infrastrukture postalo i pitanje institucionalnog veta.
Istovremeno, operativni dio projekta podrazumijeva međunarodni sporazum sa Hrvatskom, preko čije teritorije bi BiH, putem LNG terminala na Krku, dobijala pristup ukapljenom prirodnom plinu. Taj dio procesa ima snažnu vanjskopolitičku dimenziju, naročito u kontekstu saradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama i evropskim energetskim partnerima.
U javnosti su se pojavile i spekulacije o potencijalnoj ulozi privatnih kompanija u budućem energetskom lancu, posebno u kontekstu dugoročnih ugovora o nabavci LNG-a. Takve informacije dodatno podižu političku temperaturu jer otvaraju pitanje odnosa javne infrastrukture i privatnog kapitala.
U ovom trenutku, formalno je u Federaciji BiH Energoinvest d.d. Sarajevo jedini ovlašteni uvoznik plina. Eventualno otvaranje prostora za nove subjekte kroz Južnu interkonekciju značilo bi i redefinisanje tržišnih odnosa, što projektu daje i snažnu ekonomsku težinu.
Sučeljavanje koje se dogodilo na sjednici Vijeća ministara više liči na odmjeravanje kontrole nego na suštinski politički raskol. SNSD naglašava potrebu dinamike i međunarodnog potpisivanja sporazuma, dok HDZ insistira na preciznom definisanju mehanizama upravljanja i odlučivanja unutar Federacije BiH.
U konačnici, Južna interkonekcija ostaje strateški projekt diverzifikacije snabdijevanja plinom i jačanja energetske sigurnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, način na koji će biti raspoređene nadležnosti, koncesije i upravljački modeli odredit će da li će projekt ostati u okvirima javnog interesa ili postati prostor političkog preslagivanja moći.
Energetika u BiH odavno nije samo tehničko pitanje infrastrukture. Ona je spoj geopolitike, ekonomije i unutrašnjih političkih odnosa. Južna interkonekcija zato nije samo cjevovod – ona je ogledalo političke dinamike u zemlji i test kapaciteta institucija da strateške projekte provedu transparentno i u interesu građana.