Objava Televizije Herceg-Bosne pod naslovom “Osovina Sarajevo-Teheran, islamistička guja u srcu Europe” predstavlja jedan od brutalnijih primjera politički obojenog i huškačkog medijskog sadržaja koji se posljednjih godina može vidjeti u Bosni i Hercegovini.
Umjesto ozbiljne analize međunarodnih odnosa, javnosti je ponuđen tekst prepun teških etiketa, ideoloških konstrukcija i opasnih generalizacija, u kojem se čitava bošnjačka javnost pokušava predstaviti kao monolitan, proiranski, antiamerički, antisemitski i islamistički blok. Takav pristup nema veze s profesionalnim novinarstvom, već mnogo više liči na propagandni pamflet čiji je cilj produbljivanje nepovjerenja, podjela i političke mržnje unutar BiH.
Posebno je problematično što se u tekstu bez ikakve ozbiljne mjere i odgovornosti koristi rječnik poput “islamistička guja u srcu Europe”, čime se ne napada samo politička struktura ili pojedini stavovi, nego se praktično demonizira čitav jedan društveni i nacionalni prostor. To više nije politička kritika, nego otvorena stigmatizacija. Kada jedan medij koristi takve formulacije, on svjesno proizvodi atmosferu straha i neprijateljstva.
Još je opasnije to što se političko Sarajevo i šira bošnjačka javnost u tekstu gotovo automatski dovode u vezu s ekstremizmom, antisemitizmom i navodnim sukobom sa “judeokršćanskim svijetom”. Takve tvrdnje nisu samo tendenciozne, nego i duboko neodgovorne, jer svjesno brišu razliku između političkog stava, ideološkog neslaganja, kritike Izraela, međunarodne politike i stvarnog ekstremizma. Upravo u toj zamjeni teza leži suština manipulacije: svako ko ne dijeli određenu geopolitičku liniju pokušava se prikazati kao prijetnja.
Televizija Herceg-Bosna ovakvim tekstom nije pokazala zabrinutost za Bosnu i Hercegovinu, nego prije svega potrebu da dodatno zategne već postojeće etničke i političke rovove. U trenutku kada je javni prostor ionako prepun tenzija, odgovoran medij bi pokušao smirivati situaciju, provjeravati tvrdnje, otvarati prostor za različita mišljenja i izbjegavati govor koji podsjeća na ratnu propagandu. Ovdje se dogodilo upravo suprotno.
U tekstu je vidljivo i sistematsko poistovjećivanje Bošnjaka s jednom vanjskopolitičkom i vjerskom matricom, kao da među milionima ljudi ne postoje različiti politički pogledi, ideološke razlike, građanske opcije i kritički glasovi. To je stara i opasna metoda: prvo se jedan narod svede na karikaturu, zatim mu se pripišu kolektivne namjere, a onda se protiv te karikature vodi politička i medijska kampanja.
Ovakav sadržaj ne doprinosi ni javnom dijalogu, ni međunacionalnim odnosima, ni informiranju građana. Naprotiv, on pokazuje koliko pojedini mediji i dalje opstaju na logici podjela, sumnjičenja i stvaranja unutrašnjih neprijatelja. Kada se novinarstvo pretvori u platformu za ideološko etiketiranje i kolektivno optuživanje, onda ono prestaje biti javni servis informiranja i postaje instrument političkog huškanja.
Bosni i Hercegovini danas ne trebaju mediji koji će raspirivati stare strahove i crtati mete cijelim zajednicama. Trebaju joj mediji koji će činjenice stavljati ispred propagande, argumente ispred uvreda i odgovornost ispred političke agende. Zbog toga je tekst Televizije Herceg-Bosne mnogo više od lošeg članka – on je simptom dubljeg problema u kojem se dio medijske scene i dalje hrani podjelama, umjesto da ih pokušava prevazići.
U zemlji koja je preživjela previše mržnje, previše stereotipa i previše opasnih riječi, ovakav rječnik ne bi smio biti normaliziran. Kritika politike je legitimna, kritika medija je potrebna, ali dehumanizacija i kolektivna stigmatizacija nikada ne bi smjele biti predstavljene kao ozbiljno novinarstvo.