Njena priča nije obična navijačka priča. To je životna priča satkana od tribina, aplauza, razočarenja i vjernosti koja ne poznaje rezultat.
Sve je počelo davne 1964. godine. Jedan odlazak na stadion Tušanj bio je dovoljan da se rodi ljubav koja traje i danas. Ljubav koja nije tražila ništa zauzvrat.
– Pohađala sam Ekonomsku školu u Tuzli, koju sam završila 1964. godine. U vrijeme školovanja kratkotrajno sam trenirala atletiku, ali roditelji nisu željeli da se aktivno bavim sportom. No, te 1964. godine sam otišla prvi put na stadion Tušanj, odgledala utakmicu, i od tada do danas redovno posjećujem susrete Slobode – priča Hatidža Mujezinović, koja ima svoje mjesto u svečanoj loži tušanjskog stadiona, ali i mjesto u prvom redu Mejdana.
Tokom godina, teta Tidža postala je nezaobilazan dio tuzlanske sportske scene. Gotovo da ne postoji utakmica – fudbalska, košarkaška, rukometna ili odbojkaška – na kojoj je nema. Njeno pitanje nikada nije bilo “kako si”, nego “kada igra Sloboda?”.
I u tome je sva njena filozofija života.
Nije je pokolebala ni skromna penzija, ni životne poteškoće, ni godine koje su se tiho nizale. Nikada se nije žalila. Samo je željela jedno – da bude tamo gdje se igra.
– Sport je definitivno moja ljubav. Nisam na utakmicama zbog interesa, niti tražim kakav ćar. Jednostavno volim biti na utakmicama, a i kada sam kod kuće na televiziji gledam sportske kanale. Na utakmice ću dolaziti sve dok me zdravlje bude služilo. I da Sloboda igra u zadnjoj ligi, opet ne bih propuštala utakmice – decidna je Hatidža Mujezinović koja potiče iz stare tuzlanske trgovačke porodice koja je bila nastanjena u blizini Džafer Mahale.
U njenim riječima nema patetike, samo čista, ogoljena ljubav.
Nekada je sanjala da prati svoj klub i na gostovanjima. Nije joj se ta želja ostvarila – život je, kao i mnogima, postavio granice. Ali joj nije mogao oduzeti ono najvažnije – osjećaj pripadnosti.
Jer za nju, Sloboda nije samo klub. To je dio života. Dio identiteta.
– Išla bih na svako gostovanje Slobode. Ipak, nisam u mogućnosti, jer dok poplaćam račune od penzije gotovo da ne ostane ništa. Kada se igra utakmica u Tuzli ili ako ima neka na televiziji niti idem kome, niti volim da mi ko dolazi. Ne volim kada me neko svojom pričom dekoncentriše. Takav je slučaj i kada odem u pozorište – tvrdi Hatidža Mujezinović.
Njena priča nosi i posebnu toplinu – onu porodičnu. Kroz sport je bila povezana i sa najbližima, kroz boks koji je zavoljela zahvaljujući zetu, kroz uspomene na supruga koji je bio dio sportskog kolektiva. Sve se to utkalo u jednu veliku, životnu priču.
I danas, u devetoj deceniji života, njene želje su jednostavne i iskrene. Da pogleda reprezentaciju na Bilinom polju. Da jednom vidi Barcelonu na Camp Nou. Snove nije napustila – samo ih je naučila nositi tiho, bez buke.
A Tuzla joj je zauzvrat dala nešto što se ne može kupiti – poštovanje i ljubav.
Jer teta Tidža nije samo navijač. Ona je institucija. Podsjetnik na vremena kada se voljelo bez interesa, kada se dolazilo zbog emocije, a ne rezultata.
Na tribinama Tušnja i Mejdana, među hiljadama glasova, njen možda nije najglasniji. Ali je jedan od najvažnijih.
Jer to je glas koji traje više od pola stoljeća.
(Vijesti.ba/Fena)