Svjetsko prvenstvo u Meksiku, SAD-u i Kanadi sve je bliže, a na njemu će nastupiti reprezentacije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Idealan sagovornik na tu temu za Index bio je Vahid Halilhodžić (74), jedan od najpoznatijih fudbalskih stručnjaka i igračkih legendi s prostora bivše Jugoslavije.
Tokom dugogodišnje karijere legendarni Vaha ostavio je trag kao uspješan igrač Veleža, Nantesa i PSG-a, a potom i kao trener s bogatim međunarodnim iskustvom. Njegov put vodio ga je od rodne Jablanice preko Mostara do vrhunskih klupskih i reprezentativnih angažmana u Evropi, Africi i Aziji.
Kao trener vodio je brojne klubove i reprezentacije te je ostvarivao uspjehe na više mjesta. S marokanskom Rajom osvojio je titule državnog i kontinentalnog prvaka, Lille je uveo u elitu, PSG-u je u predkatarskoj eri kluba donio Kup, s Dinamom je osvojio dvostruku krunu, a s reprezentacijom Alžira ušao je u nokaut-fazu Svjetskog prvenstva u Brazilu s kojeg ga je tek u produžecima izbacila Njemačka, koja je kasnije otišla do kraja.
Ali njegova trenerska karijera podjednako je obilježena i sukobima koji su ga često koštali posla. Uz Alžir, na svjetska prvenstva odveo je i Obalu Slonovače, Japan i Maroko, ali je u sve tri reprezentacije dobio otkaz prije turnira, po čemu je jedinstven slučaj u historiji nogometa.
Kako vidite dosadašnje uspjehe kroz kvalifikacije i šanse BiH i Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?
Posebno mi je drago zbog Bosne i Hercegovine. Nakon 12 godina ekipa se ponovno uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo i treba joj čestitati. To je jedan poklon navijačima koji već godinama čekaju. Veliko je oduševljenje među ljubiteljima nogometa, ne samo u Bosni nego i šire, a posebno u Bosni i Hercegovini.
Navijači su oduševljeni tim uspjehom i ja se nadam da se ovaj uspjeh neće zaustaviti na ovome i da će i na Svjetskom prvenstvu postići ozbiljan rezultat, ali sve što je napravljeno do sada je već ozbiljan pomak.
Što se tiče Hrvatske, to je već druga slika. Hrvatska je nogometna velesila koja je na zadnja dva svjetska prvenstva ostvarila izvanredne rezultate i osvojila medalje, tako da je ona u obavezi nastaviti takav niz uspjeha, iako će to biti jako teško.
Koliko je važna uloga direktora reprezentacije Emira Spahića u ovoj generaciji BiH? To je reprezentacija koja je u prošlosti gubila jako puno igrača, čak i onih koji su rođeni na njenoj teritoriji ili su rođeni u dijaspori. On je doveo mnoge mlade igrače rođene u Americi, Njemačkoj i drugim zemljama, uvjerio ih da igraju za BiH. Koliko je bitna ta promjena?
To je vrlo važan i veliki uspjeh Emira. U suštini, omogućili su da se taj dijalog napravi i da ti momci koji su rodom iz Bosne i Hercegovine igraju za svoju državu. Nažalost, u prošlosti je mnogo igrača, posebno hrvatske i srpske pripadnosti, otišlo igrati za Hrvatsku i Srbiju. Sada je napravljen veliki korak i to treba čestitati.
Stvorena je nova atmosfera među igračima. Ti momci koji su rođeni u Bosni i Hercegovini osjećaju da je to njihova domovina. To je veliki pomak. Zbog toga je uspjeh i došao. Stvorena je prava atmosfera među igračima i igrači su ponosni što nose taj dres. To je veliki uspjeh rada stručnog štaba, a posebno Emira Spahića.
Kako vidite rad Sergeja Barbareza, koji je preuzeo reprezentaciju s dosta sumnje od strane javnosti, bez prethodnog značajnog trenerskog iskustva, i ostvario historijski uspjeh?
Bilo je puno skepticizma u vezi sa svim tim. Međutim, on ima bogato iskustvo kao igrač i kao bivši igrač Bosne i Hercegovine, gdje je bio kapiten. Ta sprega, ta sinteza koja se pojavila u stručnom štabu s Emirom i ostalim članovima stručnog štaba, koji su mu vjerovatno pomogli u tome, dovela je do uspjeha koji je bio neophodan.
Najviše se stvorila dobra radna atmosfera i ta pripadnost dresu koju su igrači prihvatili. To je vrlo važan pristup u svemu tome. Stvorena je ugodna radna atmosfera van terena, koja je prenesena na sam teren, tako da su stvoreni uslovi da se napravi podvig i da se plasira na Svjetsko prvenstvo.
On nema trenerskog iskustva i vjerovatno sada mnoge stvari vidi kroz sam rad. Rezultati najviše pokazuju kredibilitet jednog trenera, sve zavisi o rezultatima. Imaš 100 diploma, ako nemaš rezultata, loš si trener. A Sergej je to napravio bez nekih diploma, uz pomoć svojih saradnika, i treba mu na tome čestitati.
Nadam se da će to iskustvo, koje je ipak potrebno na Svjetskom prvenstvu, biti nadoknađeno saznanjima cijelog stručnog štaba, dovoljno da se napravi dodatni uspjeh na samom Svjetskom prvenstvu.
Kako vi, kao bivši vrhunski centarfor, gledate na Edina Džeku kao predvodnika ove generacije? Sa 40 godina on je i dalje glavna napadačka uzdanica reprezentacije.
To je isto kao što je Modrić u Hrvatskoj. To je jedan od primjera za takvo ponašanje i doprinos, ne samo na terenu nego i izvan terena. To je osoba koja ujedinjuje i sintetizira sve te stvari među igračima, socijalne stvari, što je vrlo važno.
Sa 40 godina to nisu igrači u punoj snazi. Vjerovatno njihov opseg igre nije toliko velik kao što je bio. Međutim, oni još igraju u velikim klubovima, još su kompetitivni i mogu pomoći, možda ne 90 minuta, ali 45 minuta ili nešto više. Sve zavisi o stanju fizičke spreme samih igrača i ritmu koji oni u tim godinama mogu izdržati.
Međutim, njihova uloga je vrlo značajna i velika u stvaranju kohezije među igračima. Oni su dobar prenosilac informacija između igrača i stručnog štaba, kao što, na primjer, Modrić radi u hrvatskoj reprezentaciji. Njihov doprinos je jako značajan.
Gdje vidite da ekipa BiH stoji u odnosu na Švicarsku, Katar i Kanadu, koji su joj suparnici u grupnoj fazi?
BiH ima realnih šansi da se izbori za jedno od prva dva mjesta koja garantuju da se produži takmičenje na Svjetskom prvenstvu. Vrlo je važna prva utakmica. To je Svjetsko prvenstvo, to je turnirski način igranja, gdje imaš tri utakmice i u te tri utakmice trebaš pokazati sve svoje vrline, snage, nažalost i slabosti.
Treba imati samopouzdanje, volju i polet da se suprotstaviš, jer u jednoj utakmici sve je moguće. Zbog toga je vrlo važan taj početak, jer tu se stekne samopouzdanje i vjera u sebe. Još je to mlada ekipa. Bosna i Hercegovina ima igrača s velikim iskustvom i te mlade momke koji su puni talenta, snage, entuzijazma i ambicije.
Treba sada kanalisati sve njihove vrijednosti, da se stvori jedan kolektivni duh i izvan terena i na samom terenu, da se postigne povoljan rezultat. To je sve moguće. Treba stvoriti taj kolektivni duh. Često mladi momci dolaze na Svjetsko prvenstvo i žele individualnim akcijama i potezima skrenuti pažnju na sebe.
To bi bila velika greška ako pokušaju na taj način skrenuti pažnju. Tu je najvažniji kolektivni duh, na primjer onaj koji u Hrvatskoj vlada toliko godina. Zbog toga su napravili fenomenalne rezultate.
Spomenuli ste mlade igrače. Na svakom Svjetskom prvenstvu bude igrača koji se probiju na najviši nivo, koji budu otkrića turnira. Hrvatska i Bosna imaju dosta mladih igrača, Luka Vušković u Hrvatskoj je jedan od boljih stopera Bundeslige, za Kerima Alajbegovića iz BiH otimaju se veliki klubovi. Mislite li da je neko od njih dovoljno spreman da eksplodira na ovom turniru?
Moguće, ali to je i mač s dvije oštrice. Ako oni imaju samo u glavi da pokažu svoj talent, to će biti velika greška. Treba se znati pripremiti za takve utakmice. Ne igraš protiv bilo kakvih ekipa. To je svjetska elita, svjetski igrači koji imaju veliko iskustvo i kvalitetu. Ako sada pokušavaš individualno nešto napraviti, to će biti jako opasno za ekipu.
Kada mladog igrača staviš na takvo jedno takmičenje, on mora i psihološki podnijeti taj teret i jednu dozu odgovornosti koju mora imati u vezi s kolektivnom igrom i kolektivnim obavezama. Zbog toga će se vjerovatno neki momci, kao na svim svjetskim prvenstvima, pojaviti kao nova imena.
Tako je u nogometu. Svjetsko prvenstvo je značajno za pojedine igrače, zato što postigneš jedan gol ili napraviš dobru, finu akciju i odmah dobiješ neki drugi imidž. Zbog toga se poslije svakog prvenstva pojavi puno novih igrača koji dobiju oreol neke nove zvijezde, novog talenta.
Zanimljiv je podatak da će na ovom Svjetskom prvenstvu čak tri reprezentacije voditi selektori koji dolaze iz Bosne i Hercegovine: Zlatko Dalić iz Livna, Sergej Barbarez iz Mostara i Vladimir Petković iz Sarajeva koji trenira Alžir. Što to ima u bosanskohercegovačkim nogometnim stručnjacima?
Bosna i Hercegovina ima talenta, i igrača i trenera. To najbolje znaju u Hrvatskoj, jer i Dalić je iz Bosne i Hercegovine kao i Ćiro Blažević, a da ne govorim o puno igrača koji igraju za hrvatsku reprezentaciju, a iz Bosne i Hercegovine su.
To je područje koje daje puno tih talenata u svim vidovima sporta, i kao igrača i kao trenera. Mnogi su se postavili na svjetski nivo i to treba cijeniti i poštovati.
Kada biste se igrali predviđanja, ko je za vas glavni favorit ovog Svjetskog prvenstva?
Za mene su tri ekipe glavni favoriti. To su Francuska, Španija i Argentina. Sve zavisi o nivou. Već odavno nisam gledao Messija i ne znam na kojem nivou igra argentinska reprezentacija, a puno zavisi o Messiju, ali to su tri ekipe koje su za mene glavni favoriti.
Iz drugog plana mogu zaprijetiti Portugal, možda Njemačka. Englesku ne vidim tu, ne vidim da ima tu šansu. Možda Portugal i Njemačka mogu, to su ekipe koje posjeduju puno velikih igrača koji igraju u velikim klubovima.
Ali može doći i do iznenađenja, da se ponovo pojavi neka Hrvatska ili neka druga reprezentacija, kao Maroko zadnji put, koji je napravio senzacionalan rezultat i došao do polufinala. Na Svjetskom prvenstvu nema kalkulisanja. Moraš od prvog trenutka igrati 100 posto.
Ako se sjećate zadnjih nekoliko svjetskih prvenstava, puno velikih ekipa ispalo je već u prvom dijelu takmičenja zato što nisu bile psihološki spremne, nisu se mogle prebaciti na drugu brzinu Svjetskog prvenstva, koje traži napore i fizičke i psihološke, i disciplinu odmah od prvog trenutka. Zbog toga dolazi do velikih iznenađenja, da se velike ekipe eliminišu u prvom krugu.
Zašto Engleze ne vidite među favoritima? Oni su na papiru uvijek među jačima.
Oni su puni imena i zvijezda, međutim bojim se da su tu odnosi koji vladaju među igračima vrlo važni. Važno je kakav je odnos među igračima, kakva je radna i socijalna atmosfera među njima, postoje li klanovi i sve ono što ide uz to.
Često puta sve te selekcije iz Engleske, iako su imale mnogo kvalitetnih individualaca, nisu uspjele napraviti neki uspjeh s obzirom na renome koji igrači imaju. Na klupskim takmičenjima vidim da su napravili dosta uspjeha, osvojili su dva evropska kup-takmičenja, Aston Villa i Crystal Palace.
Međutim, već odavno na svjetskim i evropskim prvenstvima nisu imali značajniji uspjeh. Teško je sa strane govoriti, to su samo neke pretpostavke. Da bi poznavao neku ekipu, treba je pratiti, treba imati informacije, treba je gledati da bi mogao donijeti mišljenje o toj reprezentaciji.
Za mene ne važe kao neki favoriti. Došao je novi trener, Nijemac Thomas Tuchel koji ima pobjednički mentalitet. Možda će on napraviti bolji rezultat u skladu s renomeom koji uživa engleski nogomet u svijetu.
Tuchel je zanimljivo sastavio ekipu, izostavio je mnoge zvijezde, pa su ga mnogi engleski mediji razapeli. Što mislite o tome?.
Mediji uvijek imaju tendenciju ka takvim stvarima. Selektor na licu mjesta najbolje zna kada bira igrače. Često puta kada bira te igrače, ne mora značiti da su tu najbolji igrači, jer trebaš provesti mjesec dana ili 45 dana zajedno. To je vrlo dug period.
Ima igrača koji jako teško podnose da budu rezerve ili da ih se mijenja. Taj psihološki moment je vrlo važan. Svi treneri znaju koliko je opasno ako ti jedan ili dva nezadovoljna igrača mogu napraviti raskol i probleme među igračima.
Zbog toga, kada biraš igrače, trebaš dobro znati i njihovu nogometnu i mentalnu vrijednost, da ne dođe do problema. Često puta među tim igračima ima sukoba i onda rezultati izostanu, iako očekuješ da napraviš velike rezultate.
Sam Tuchel rekao je na press-konferenciji: “Nisam izabrao 26 najboljih igrača, nego 26 koji će najbolje funkcionisati u raznim scenarijima.”
Upravo to. Znam ja to iz iskustva. Meni su u pojedinim slučajevima htjeli nametnuti neke igrače, ja to nisam prihvatio i zbog toga sam tri puta dobio otkaz pred Svjetsko prvenstvo. Ja najbolje znam kako to biva i kakvi su pritisci pri izboru igrača: od članova uprave, predsjednika federacije, ministara sporta, da ne govorim od menadžera. To su takvi pritisci i prijetnje da je to nevjerovatno.
Samo ljudi koji imaju toliku čvrstinu u svojim uvjerenjima, da vjeruju da je to najbolje, zadrže svoje mišljenje do kraja. Mnogi od njih popuste.
Jeste li još u kontaktu s ljudima iz Alžira, pošto ste s njihovom reprezentacijom odradili svoj jedini nastup na Svjetskom prvenstvu i ostvarili velik uspjeh? Njemačka, koja je osvojila turnir, izbacila vas je na jedvite jade u produžecima.
Zovu me neki ljudi koji su radili sa mnom u reprezentaciji, a i novinari. Svaki dan ima poziva, pošto ja ne razgovaram s tamošnjim novinarima još od odlaska iz Alžira. Svaki dan zovu i traže da nešto kažem za reprezentaciju (smijeh).
Tamo je nevjerovatan pritisak na reprezentaciju. Nevjerovatan je broj medija koji prisustvuju Svjetskom prvenstvu i press-konferencijama. Na pressici si pred 250 ili 300 novinara koji su jako agresivni, često prelaze granicu nekih mjera, pokušavaju te isprovocirati. To nije kritika, to je već nešto drugo.
Treneru tamo nije nimalo lako. Malo kome je lako u svim selekcijama. Evo, Deschamps je bio prvak svijeta kao igrač i trener, pa je stalno na udaru kritike u Francuskoj. To je tako.
Imali ste težak kraj zadnjeg mandata u Nantesu jer ipak niste uspjeli spasiti klub od ispadanja u Ligue 1. Razmišljate li i dalje o trenerskom pozivu?
Ne. Taj angažman je bio slučajnost. Pokušao sam spasiti Nantes jer je to moj prvi klub u inostranstvu s kojim imam poseban odnos. Sada sam u penziji. Čast mi je što su me navijači Nantesa ispratili s transparentom od 40-50 metara, cijeli stadion mi je skanidrao ime. Poštuju me čak i oni koji su upali u teren jer su ljuti zbog dugogodišnjeg sukoba s vlasnikom kluba.
Dugo sam godina radio u nogometu, i kao igrač i kao trener. Ima iza mene puno toga, divnih trenutaka, ali neki trenuci bili su jako teški, posebno mi je teško palo to da tri puta budem odstranjen pred samo Svjetsko prvenstvo, i to zbog izbora igrača.
Mnogi su ljudi govorili: “Pa što nisi pokušao ipak naći neko kompromisno rješenje?” Nema tu kompromisnog rješenja. Onog trenutka kada popustiš ljudima koji ti određuju sastav, ti više nisi trener. Ti si samo učesnik nečega što kasnije dovodi do neuspjeha ekipe i nečiji poltron.
(Vijesti.ba)