U prijedorskom naselju Zecovi 1992. godine počinjen je stravičan zločin nad bošnjačkim stanovništvom. Među porodicama koje su pretrpjele nenadoknadive gubitke bila je i porodica Fehime Bačić, majke čija životna priča ostaje jedno od potresnih svjedočanstava o stradanju nedužnih ljudi na području Prijedora.
Fatiha pred šehidskim nišanima i suze u očima napaćene majke govore više nego što riječi mogu opisati.
Fotografije Fehime Bačić nastale su u velikoj tajnosti, kako bi ostalo svjedočanstvo o ženi čije ime i sudbina ne smiju biti zaboravljeni.
Nakon zločina, Fehima se suočila s nečim što nijedna majka ne bi trebala doživjeti – morala je vlastitim rukama kopati mezar za svoju djecu.
Ubijena su njena dva sina, Ismet i Izet, kao i zet Hazim. Ismet je imao samo 31 godinu, dok je Izet bio tri godine stariji.
Ali tragedija tu nije završila.
Pored svojih sinova i zeta, Fehima je vlastitim rukama kopala zajednički mezar u koji su spušteni i Suljo, Šaban i Amir Tatarević te Rahim Bačić.
U danima kada su Prijedor i njegova okolina bili poprište ubistava i progona, Fehimi su pri kopanju grobnice i ukopu nevinih žrtava pomagale snahe Nera i Samka, kao i kćerke ubijenog Šabana Tatarevića.
Teško je i zamisliti takav trenutak.
Biti majka koja mora ukopati svoje sinove. Sinove koje je rodila, podizala i odgajala, a potom ih vlastitim rukama spustiti u mezar. I sve to raditi u strahu i velikoj tajnosti.
Fehima je odgojila šestero djece. Učila ih je da budu dobri, fini i pošteni ljudi. Ni u najgorim snovima nije mogla zamisliti kakva će tragedija pogoditi njenu porodicu 1992. godine.
Ipak, gubitak sinova i zeta nije bio kraj patnje ove majke.
Njena kćerka Sada i danas teško govori o ubijenoj braći, a sjećanje na njih vraća bol koju godine ne mogu izbrisati.
O razmjerama tragedije porodice govori i sudbina Fehiminog brata Omera Huskića, koji je živio u Vrhpolju kod Sanskog Mosta.
Omer, njegova supruga, sin, snaha koja je bila u poodmakloj trudnoći i njihov dvogodišnji unuk također su ubijeni 1992. godine.
Njihovi posmrtni ostaci, prema navodima iz svjedočanstva na kojem je tekst zasnovan, još nisu bili ekshumirani.
Koliko tuge može stati u srce jedne majke, vjerovatno zna samo Fehima.
Ostali članovi porodice, koje nije stigla zločinačka ruka, ostali su uz nju, čuvajući uspomenu na ubijene i nadu da će odgovorni za počinjene zločine biti izvedeni pred lice pravde.
Priča Fehime Bačić nije samo priča o jednoj majci i jednoj porodici.
To je priča o ljudima koji su imali imena, porodice i živote. O sinovima koje je jedna majka odgojila, a zatim bila prisiljena vlastitim rukama kopati njihov mezar.
Zato njihova imena i njihova sudbina ne smiju biti zaboravljeni.
Piše: Senudin Safić