Selo Oćevija na području Vareša je vjerovatno jedino mjesto u Evropi gdje se i danas željezo kuje i obrađuje na srednjovjekovni, predindustrijski način, uz pomoć snage vode, baš kao što je to rađeno stotinama godina ranije.
Ova informacija dostupna je u turističkim brošurama, međutim kada posjetite ovo jedinstveno mjesto, kovačije ili majdane u Oćeviji, možete osjetiti dašak tog prošlog vremena, a svaki od predmeta koji se tu nalaze priča svoju povijesnu priču staru stotinama godina.
U jednoj od preostale tri aktivne kovačije u Oćeviji ekipa Fene je zatekla Dražena Jozeljića, koji je od oca Mije naslijedio kovački zanat i njime se bavi već 25 godina.
Kaže da je tradicija bavljenja kovačkim zanatom u njegovoj porodici otprilike 700 godina, te da se prenosila s koljena na koljeno.
– Trenutno sam ja zadnji ostao, da li će neko kasnije naslijediti, to se ne zna. Ima njih još par, malo su stariji, u godinama su, i to je sve – navodi Dražen.
Dodaje da je nekada ovdje bilo devet kovačnica, sve niz rijeku, a sada su ostale samo tri.
Po njegovim riječima, ranije se najviše pravio poljoprivredni alat, međutim, sada se to radi mašinski.
– Sada idu sačevi ili peke, tave, a što se tiče poljoprivrednog alata, slabije. Najaktuelniji su sačevi, tave, tanjirače za roštiljanje, za spremanje nekih jela – kazao je Jozeljić.
Dodao je da postoji interes za ove ručno rađene proizvode, te da sve što proizvedu i prodaju, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan granica naše zemlje – u zemljama Evropske unije, SAD-u, a neki proizvodi iz ove kovačnice stigli su čak i do Japana.
– Nije nam nikada nešto ostalo. Problem je samo što nema ko raditi. Mlađi uglavnom odlaze vani. Za ovaj posao još se niko nije javio da bi radio. Nekada je posao težak. Dok si živ ne možeš sve naučiti. Šta će biti, vidjet ćemo – kaže Jozeljić.
Znanje o kovačkom zanatu koje je stekao tokom godina rado bi prenio ukoliko bi se pojavio neko ko je zainteresiran za to. Ističe da su vrata njegove kovačnice uvijek otvorena.
– Ali teško je sve to. Inače, za svaki fizički posao teško je naći radnika. Svako ima neki svoj pravac, a ja sam se odlučio za ovaj – navodi Jozeljić.
Ističe da se ni jedan posao ne radi ako nemaš ljubavi prema poslu, te dodaje da je on ljubav prema ovom starom zanatu naslijedio od svog oca.
– Cijela familija je radila – otac, djed, pradjed, u nedogled. I sve se to tako nastavilo. Dokle će biti ne znam, ali dok se mogne raditi, neće se napuštati. Sutra opet kada bi birao, najvjerovatnije da bi ovo izabrao – istaknuo je Jozeljić.
Ekipi Fene, ali i nekolicini turista koji su u tom momentu posjetili Oćeviju i njegovu kovačnicu, pokazao je na kom principu radi čitav sistem, naglasivši da je glavna snaga ove kovačnice voda iz riječice Oćevice, koja pokreće sve.
– Voda je glavna, glavni pogon. I danas je to tako ostalo, malo se nešto usavršilo sa strujom, ali bez vode ne bi ništa mogli uraditi. Mislim da u svijetu nema nigdje ovaj sistem rada i da je sve ovoliko staro – zaključio je Jozeljić.
(Vijesti.ba / FENA)