Uz rijeku Kongo naučnici godinama prikupljaju DNK briseve i uzorke tkiva šišmiša, radeći do kasno u noć u punoj zaštitnoj opremi. Ti uzorci sada su dio velike baze podataka koja je pomogla da se promijeni dosadašnje razumijevanje evolucije šišmiša.
U opsežnoj studiji objavljenoj u časopisu Nature, međunarodni tim od više od 130 istraživača analizirao je fosile i genomske podatke živih vrsta. Utvrdili su da šišmiši vjerovatno potječu iz Evrope, a ne iz Afrike, Azije ili Sjeverne Amerike, kako se ranije smatralo.
Njihova evolucija započela je prije oko 65 miliona godina. Čini se da su se najraniji preci današnjih šišmiša iz Evrope proširili u Afriku, a zatim u Aziju, Ameriku i Australiju. Istraživanje također pokazuje da su se let i eholokacija razvili vrlo rano u njihovoj evoluciji.
„Šišmiši su zaista fascinantni. Bilo je uzbudljivo složiti ovaj dio slagalice, jer sada možemo nastaviti tražiti i dodavati ostale dijelove“, rekla je Sarah Olson, jedna od autorica studije i direktorica zdravstvenih istraživanja u organizaciji Wildlife Conservation Society.
Istraživanje je dio globalnog projekta Bat1K, pokrenutog 2017. godine s ciljem sekvenciranja genoma svih oko 1.500 živućih vrsta šišmiša. Oni su druga najraznovrsnija grupa sisara na svijetu i čine približno petinu svih sisara.
Studija se oslanja na 103 genoma iz 21 porodice šišmiša i 44 fosilna ostatka, uglavnom zube, pronađene širom svijeta. Naučnici vjeruju da će ovi podaci omogućiti bolje razumijevanje fiziologije šišmiša, posebno njihove izuzetne otpornosti na bolesti.
Šišmiši su često domaćini smrtonosnih zoonotskih virusa, uključujući ebolu, nipah i marburg, ali od njih uglavnom ne obolijevaju. „Kako uspijevaju živjeti s virusima koji nama nanose toliku štetu? Sada imamo svojevrsnu knjigu kodova života“, rekla je Olson.
Genomska istraživanja projekta Bat1K pokazala su i da su rani preci šišmiša imali izražene prilagodbe imunoloških gena. Prema naučnicima, prilagodbe povezane s tolerancijom na viruse i otpornošću na bolesti vjerovatno su se razvijale istovremeno s evolucijom šišmiša.
Šišmiši su jedinstveni među sisarima i po tome što, s obzirom na svoju veličinu, žive veoma dugo te pokazuju malo znakova starenja ili raka. Naučnici će sada moći detaljnije proučavati gene povezane s tim osobinama, što bi moglo pomoći istraživanjima ljudskog starenja, imuniteta i bolesti.
„Genetske informacije koje pronađemo kod šišmiša mogle bi se koristiti za razvoj lijekova protiv zoonotskih bolesti, ali i kao modeli za istraživanje novih tretmana protiv raka“, rekla je evolucijska biologinja Ariadna Morales.
Istraživanje bi moglo pomoći i u zaštiti samih šišmiša. Populacije otprilike polovine poznatih vrsta nisu dovoljno istražene ili su u opadanju, dok Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN) 18 posto vrsta smatra ugroženima.
Klimatske promjene, gubitak staništa, progon i izlov predstavljaju ozbiljne prijetnje šišmišima. Istovremeno, oni imaju važnu ulogu u ekosistemima: oprašuju biljke, šire sjemenje i kontrolišu broj insekata, uključujući komarce koji mogu prenositi bolesti.
Dodatni problem je njihova spora reprodukcija. Gotovo sve vrste šišmiša imaju veoma malo mladunaca, najčešće samo jedno ili dva, pa se njihove populacije teško i sporo oporavljaju nakon velikih gubitaka.
Iako su šišmiši otporni na ebolu i marburg, u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama milioni su uginuli od gljivičnog patogena poznatog kao sindrom bijelog nosa, koji napada njihovu kožu tokom hibernacije.
Naučnici se nadaju da će novo istraživanje pomoći da se utvrdi zašto su pojedine vrste osjetljivije na takve bolesti i da će otvoriti put novim istraživanjima koja bi mogla doprinijeti njihovoj zaštiti.
(Vijesti.ba)