Biti vozač znači i biti podcijenjen u našem društvu. Biti vozač znači imati kuću u pokretu. Biti vozač znači biti daleko od svoje porodice. Biti vozač znači biti sposoban se uhvatiti u koštac sa fizikom, mehanikom, vremenom, lingvistikom, zakonima, običajima itd. Biti vozač znači nositi se sa pritiskom i biti vozač znači i mogućnost da se proputuje svijet.
Vozači voze po kiši, snijegu, magli, danju, noću i praznicima koje bi trebali da provode sa porodicom. A, da bi vozila uvijek bila ispravna, a putnici sigurni, zaduženi su automehaničari.
Međunarodni dan vozača i automehaničara obilježava se 15. januara od 1960. godine kada je Josip Broz Tito, tadašnji predsjednik Jugoslavije, postao počasni član Saveza vozača i automehaničara Jugoslavije.
Prema riječima Sejada Karajića, profesionalnog vozača, ovo zanimanje je puno izazova i stresnih situacija na terenu. Posao, spavanje, priprema hrane, društveni život sve je vezano za jednu stvar-kamion. Samoća, samostalnost su samo neki od odlika jednog vozača. Težina posla je u odnosu sa ljudima, te odnosu društva prema vozačima koje ih dovoljno ne cijeni.
Odvojenost od porodice je jedna od najizazovnijih stvari kod ovog zanimanja. Karajić kaže: „Teško je biti odvojen od porodice, mada sada je dosta lakše jer su se neki zakoni promijenili pa uspijem doći svaki vikend kući. Prije 10 godina po nekoliko mjeseci nisam vidio porodicu“.
Koliko je teško biti vozač Sejad ističe: “Imam sina koji sad želi ići voziti, ali ja mu ne dam. Radije bih da ide čistiti ulicu nego da vozi. Taj posao ne bih preporučio niti jednom mladom momku koji želi osnivati porodicu“.
Naravno, nije sve tako mračno. Vozači su jedni drugima prijatelji i trude se u svim situacijama pomagati svojim kolegama. Na parkinzima i odmaralištima često naprave zajednički obrok, razgovaraju i razmjenjuju iskustva. Život vozača je težak ali se može dobro zaraditi,a ono što se ne može platiti jeste iskustvo koje steknu vozeći kroz razne gradove i zemlje.
Naš sagovornik kaže da je obišao sve zemlje u Evropi i da najviše voli voziti po Francuskoj i Španiji.
Veliku ulogu u obavljanju ovog posla, profesionalno, je zdravlje. Najčešće zdravstvene poteškoće vozača jesu upravo problemi sa kičmom, a najveći uzrok bolova jeste dugotrajno sjedenje. Sejad kaže da pazi na ishranu i trudi se što češće raditi neku tjelovježbu kako bi ostao u formi.
Vozači znaju da ni jedan put nije siguran i uvijek mogu očekivati neko iznenađenje i opasnost na putu. Iako vozače i mehaničare olako doživljavamo, oni igraju bitne uloge u našim životima. Zato, kada pomislimo da nas je neki vozač kamiona ili autobusa izbacio iz takta, pomislite koliko naporno i u kakvim uvjetima zarađuju za kruh.
Svojim kolegama Sejad je zaželio zdravlja i sreće i da ih sreća prati na nepredividim putevima širom svijeta.