“Jajce sada ne smije propustiti taj momenat, treba ga osvijestiti, da ne kažem iskoristiti, jer svi smo mi tu za Jajce. Jajce samo treba zadati zadatke, a mi ćemo ih izvršiti s voljom i na vrijeme.”
Kraljevski grad Jajce od 23. do 29. novembra ponovo postaje epicentar regionalne kulture, slobode i dijaloga zahvaljujući 2. AVNOJ Festu, koji organizuje JU „Muzej II zasjedanja AVNOJ-a“.
Ovogodišnji festivalski program u velikoj je mjeri koncipiran kao svojevrsni omaž sarajevskom pokretu New Primitives, čija je satira osamdesetih godina predstavljala autentičan otpor malograđanštini i jednoumlju.

Veliko festivalsko finale zakazano je za subotu, 28. novembra u Domu AVNOJ-a, kada će nastupiti legendarno „Zabranjeno pušenje“. Emotivni vrhunac večeri donijet će kultna pjesma „Dan Republike“, koja će prvi put biti izvedena na mjestu gdje je Republika o kojoj se u pjesmi govori i nastala – u historijskoj sali Doma AVNOJ-a.
Davor Sučić Sula, poznat i kao Sejo Sexon, istog dana učestvuje i na panel-diskusiji „Budućnost antifašizma na Balkanu: Od historijskog naslijeđa do nove regionalne solidarnosti“.
Tim povodom smo sa Sulom razgovarali o pjesmi koja se vraća na mjesto gdje je sve počelo, nasljeđu novog primitivizma i odgovornosti prema prošlosti.
„Zabranjeno pušenje“ 28. novembra zatvara 2. AVNOJ Fest koncertom u samom Domu AVNOJ-a, a najavljeno je da će pjesma „Dan Republike“ po prvi put biti izvedena tačno na mjestu gdje je ta Republika i rođena. Šta za Vas lično i za bend predstavlja taj trenutak – svirati tu pjesmu u toj konkretnoj sali, skoro četiri decenije nakon što je napisana?
SULA: Ovdje se s jedne strane radi o rokenrolu, a s druge o jednom političkom skupu, ali mislim da su rokenrol pokret kojem ja pripadam i antifašizam kojem su pripadali naši preci, na koje smo ponosni i prema kojima gajimo pijetet, u suštini jako srodni.
Ideja rokenrola je bratstvo i solidarnost među ljudima, a to mi se čini ispravnim stavom prema životu. Zato osjećam da ćemo tu pjesmu izvesti na pravom mjestu i da duh tog vremena itekako provijava kroz rokenrol, kroz muziku i kroz poruku koju pokušavam prenijeti. U antifašizmu nalazim mnogo dodirnih tačaka s rokenrolom i s tom, da kažem, religijom i ideologijom kojom mi živimo.
Kada ste osamdesetih pisali „Dan Republike“, bila je to britka satira na račun tadašnjeg sistema i svakodnevnice. Kako tu pjesmu doživljavate danas, iz ove vremenske i historijske perspektive, i kako na nju reaguju generacije koje se te Republike uopšte ne sjećaju?

SULA: Nove generacije su historijski već jako daleko od toga. Govorimo o događajima od prije više od 80 godina i normalno je da mladi sa te distance ne mogu imati isti doživljaj, niti im to može biti temeljni kamen njihovih života. Sve što možemo jeste da im to vrijeme prenesemo na pošten, naučan i odgovoran način. Zato je jako važno da historiografija, mediji, a možda ponajviše politika, imaju pošten odnos prema prošlosti, kako bi i nove generacije dobile pravu predstavu o događajima tog vremena. Tako se izbjegava revizionizam i izbjegava da se mladi naraštaji oblače u crne košulje i postaju apologete pokreta koji su ove narode skupo koštali i zbog kojih su, naročito Dalmacija i Istra, postajali dijelovi nekih drugih država.
Velika je odgovornost na našoj generaciji, koja je tom vremenu ipak bliža i ima više informacija. Mlade generacije ne treba previše da se bave prošlošću niti da žive u njoj, ali arhiva iz koje će crpiti informacije mora biti predstavljena s mnogo više odgovornosti i naučnog pristupa. Kako kažu Dalmatinci: „Daj dite materi“ – najbolje je da se time bave ozbiljni i odgovorni ljudi, a ne politika i sumnjivi tipovi.
Pored koncerta, učestvujete i na panelu posvećenom budućnosti antifašizma i novoj regionalnoj solidarnosti. Kako se rokenrol autor i hroničar ulice osjeća u ulozi paneliste na jednoj ovako ozbiljnoj društveno-političkoj temi i koju ključnu poruku želite prenijeti?
SULA: Priznajem da nisam dorastao svojim sagovornicima kada je riječ o teoriji. Iako sam završio historiju, ne osjećam se ni blizu autoritetima i naučnicima koji će učestvovati na panelu. Ali ono što rok muzičari, kao putopisci i terenski ljudi, mogu doprinijeti jeste iskustvo s terena, jer mi smo zaista mnogo među ljudima. Muzičari su danas među rijetkima koji imaju priliku čuti ljude u Podgorici, Makedoniji, Sloveniji, u dijaspori, Americi, Skandinaviji i vidjeti kako naši ljudi dišu i razmišljaju. Tu vidim svoj doprinos – kroz iskustva iz miliona kilometara koje sam proputovao kroz život.
Danas se pojam antifašizma na Balkanu često svodi na puko obilježavanje datuma ili dnevno-političko prepucavanje. Šta je po Vašem mišljenju danas stvarni, životni antifašizam na ovim prostorima i gdje ga prepoznajete u svakodnevnom životu običnih ljudi?
SULA: Nažalost, antifašizam je postao opće mjesto svakog društva na ex-jugoslavenskom prostoru koje ima ambiciju da uđe u Evropsku uniju. Tada se jako busaju u antifašistička prsa i striktno provode principe Evropske unije, koja ima jasan odnos prema antifašizmu. Ali kada uđu u te evropske sisteme i porodice, od antifašizma vrlo često odustaju. Društvo više ne osjeća obavezu koju je imalo tokom pristupnih pregovora, jača revizionizam, i među mladima, a politika često koketira s fašizmom ne bi li dobila poene i glasove u parlamentima, skupštinama i saborima. Tako, nažalost, s ulaskom u krug civilizovanih zemalja u samoj državi počinju anticivilizacijski procesi.

Stvarni antifašizam danas vidim upravo na festivalima, u sportu, svugdje gdje ljudi još imaju mjesto i utočište da vide druge i drugačije ljude. Zato se uvijek radujem gostovanjima, čak i narodnih pjevača, jer su to postale posljednje karike koje povezuju ljude. Većina politika na ex-jugoslavenskom prostoru dosta je radikalizirana i ksenofobna, ali veliki festivali poput Exita ili brojnih ljetnih festivala koji okupljaju ljude sa svih strana pokazuju da fašizacija društva ne ide baš tako lako. Ljudi i danas imaju otvoreno srce i otvorenu dušu da vide druge i drugačije i da s njima ostvare suživot i razumijevanje. To je ono što me drži i daje mi snagu i nadu da nastavimo povezivati ljude i rušiti barijere gdje god ih vidimo.
Ovogodišnji AVNOJ Fest programski je koncipiran kao omaž pokretu New Primitives. Slažete li se s tezom da je „novi primitivizam“ – kroz ismijavanje lažnih autoriteta, nacionalizama u nastajanju i malograđanštine – zapravo bio najautentičniji antifašistički pokret svoje generacije?
SULA: Malo ste me zatekli ovim pitanjem, ali kad promislim, vidim poveznicu. Fašizam u svojoj suštini najčešće nosi i taj kulturni aspekt – državnu umjetnost, poltrone i mediokritete koji su našli prečicu da postanu veliki državni umjetnici, cijenjeni i prepoznati, što bi im u normalnim, demokratskim i civiliziranim društvima, u tržišnoj utakmici, jako teško uspjelo. Fašizam je uvijek bio prečica za mediokritete. I sreća da je tako, jer je svaki fašizam i propao upravo zato što nikada nije imao dovoljno pravih umjetnika, pravih autoriteta, pravog znanja i prave vještine. Uvijek je to bila samo sila, prisila i strah, a društva koja se na tome zasnivaju nisu dugog daha.
Novi primitivizam se bavio društvom koje ne možemo nazvati totalitarnim, ali koje je ipak bilo izgrađeno na malo drugačijim premisama. Uticaji totalitarizma postojali su i u jugoslavenskom društvu i kulturi – ne tako drastični kao u Kini i Sovjetskom Savezu, ali se ipak iz jednog centra moći, iz vrlo uskog kruga ljudi u komitetima, odlučivalo šta jeste, a šta nije kultura, šta je medij, šta propaganda, a šta antipropaganda. To se odrazilo na kulturu i to je ono što je nove primitivce iritiralo. Zato u novom primitivizmu ima nečega što ne mogu nazvati antifašizmom, ali ima anti-jednoumlja, otpora jednostranačkom promišljanju društva. Iako mi se ta teza na prvi pogled učinila malo pretjeranom, kad promislim – tih poveznica ima.
„Zabranjeno pušenje“ već decenijama opstaje kao bend koji beskompromisno secira društvenu stvarnost i staje na stranu malog, potlačenog čovjeka. Koliko je teško ostati dosljedan tom stavu u vremenu estradizacije i općeg konformizma?
SULA: U svakom vremenu bilo je teško suprotstaviti se estradizaciji i konformizmu. Svaki umjetnik koji je odabrao taj put stavio je na sebe teško breme i mnogi su na tom putu doživjeli i tragedije i neugodnosti. Ali to je nešto što čovjek jednostavno nosi u sebi. Nije velik procenat ljudi spremnih na to. Bertrand Russell je govorio da ga ne brine koliko ljudi čini zlo, nego koliko ih stoji sa strane i tom se zlu ne suprotstavlja – mislio je upravo na nacizam o kojem smo govorili.
Ne želim sebe postaviti kao posebnog čovjeka niti druge ljude doživljavam kao manje bitne ili manje vrijedne. To je jednostavno moj osjećaj gdje trebam biti i kako se trebam postaviti, iako znam da nije lako, pa ni uvijek oportuno suprotstavljati se konformizmu i estradizaciji. Kada su Kennedyju govorili da je nemoguće da američki brod ode na Mjesec, odgovorio je da to pokušavaju upravo zato što je teško – jer kada uspiješ u nečemu teškom, satisfakcija je prava, a radost uspjeha i ispunjenje najveći. Zato neka svako radi po svom osjećaju i ubjeđenju. Nije to lak posao, ali je pobjeda utoliko slađa što je rijetka.
U novembru 1943. godine, dok je gotovo cijela kontinentalna Evropa bila pod fašističkom čizmom, Jajce je bilo jedan od rijetkih svjetionika slobode. Može li Jajce danas, kroz inicijative poput AVNOJ Festa, ponovo postati svojevrsna antifašistička prijestolnica savremene Evrope – mjesto odakle se šalje snažan glas razuma, kulture i otpora novim podjelama?
SULA: Otprilike shvatam na šta ciljate, a to se zapravo ne odnosi samo na Jajce, nego na svaku malu sredinu. Najtužnije mi je kad dođem u neki bosanski grad, a ljudi me pitaju: „Šta vi, majke vam, radite ovdje?“ ili „Otkud vi ovdje?“ Iz toga sam izmislio jednu izreku – evo da se pohvalim, autorsko pravo je moje: provincija nije geografski pojam, provincija je stanje svijesti. Provinciju ne određuje broj stanovnika niti blizina većim ili važnijim gradovima. Svaki grad zapravo sam odlučuje hoće li biti provincija ili prijestolnica.
I moj grad, iz kojeg su potekli novi primitivizam i svi ti bendovi, u očima velikog dijela jugoslavenske javnosti tih godina smatran je provincijom – gradom koji kasni za trendovima, koji nema punk kad se on svugdje pojavio, s rigidnom političkom scenom koja medijima i umjetnicima baš i ne dozvoljava da se slobodno izraze. Međutim, mi smo od svih tih mana napravili koncept koji se zove novi primitivizam, jer smo jednog dana odlučili da i mi budemo prijestolnica rokenrola.
Kao što smo mi postali prijestolnica rokenrola, tako i Jajce, sa svom svojom historijskom tradicijom, koja ne počinje s AVNOJ-em i bližom prošlošću – to je kraljevski grad, grad velikog, mogu reći milenijskog historijskog kontinuiteta – itekako ima šta ponuditi svijetu i civilizaciji. Ako ljudi u Jajcu odluče da tako bude, sigurno će i biti i nema šanse da taj projekat ne uspije. Sve je do ljudi. Ako ne misle da su provincija, neće to ni biti, a ako budu pitali „Šta vi radite ovdje?“, onda će zaista biti provincija.
Šta za jedan grad poput Jajca znači činjenica da uspijeva okupiti umjetnike, intelektualce i publiku iz cijele regije oko ideja slobode i solidarnosti?
SULA: Djelimično sam na to već odgovorio. Za sebe mogu reći da mi je čast, da prema Jajcu gajim veliki pijetet i da ga zaista smatram mitskim mjestom, u koje dolazim s posebnim osjećajem i gdje mi je svaki poziv uvijek bio posebna čast. A znam da tako ne osjećamo samo ja i moj bend, nego i drugi ljudi koji su bili u Jajcu i koji će i ove godine doći – neke od njih poznajem i privatno. Mogu vam garantovati da je svakom zaigralo srce kad je dobio poziv iz Jajca. Jajce sada ne smije propustiti taj momenat, treba ga osvijestiti, da ne kažem iskoristiti, jer svi smo mi tu za Jajce. Jajce samo treba zadati zadatke, a mi ćemo ih izvršiti s voljom i na vrijeme.
Ulaznice za koncert „Zabranjenog pušenja“, koji će se održati 28. novembra u Domu AVNOJ-a u Jajcu, dostupne su putem platforme Entrio.ba.
(Vijesti.ba)

