Prije tačno pet godina, tadašnji ministar sigurnosti Fahrudin Radončić upozorio je da će Bosna i Hercegovina postati „tampon zona“ i „odlagalište migranata koje Evropa više ne želi“. Njegova izjava da migranti često ne žele otkriti zemlju porijekla, jer im to otežava proces deportacije, tada je naišla na različite reakcije. Danas postaje precizna dijagnoza realnosti.
Iako migranti koji se vraćaju u BiH readmisijom nisu državljani ove zemlje, ona im u očima EU sve više postaje – de facto zemlja porijekla.
Prema readmisijskom sporazumu iz 2007. godine, BiH je obavezna da prihvati migrante za koje se dokaže da su ušli u EU s njene teritorije, čak iako tu nisu nikada tražili azil. Time se BiH institucionalno i logistički tretira kao baza povratka, bez jasnog plana šta dalje.
Najveći dio vraćenih migranata završava u kampovima u Unsko-sanskom i Sarajevskom kantonu. Razlog nije slučajan, jer već godinama entitetski i kantonalni lideri iz RS i hrvatskih većinskih sredina odbijaju da prihvate smještaj migranata na „svojoj“ teritoriji.
Služba za poslove sa strancima u BiH vodi složen proces registracije i nadzora nad migrantima, ali, trenutno, uz ograničen budžet i nedostatak kadra. Broj vraćenih osoba raste, a sistem ne prati dinamiku terena.
Prema riječima Žarka Lakete, direktora Službe za poslove sa strancima BiH, u posljednjih pet mjeseci BiH je zaprimila 1.272 zahtjeva za prihvat migranata putem readmisije. Od tog broja, kod 940 osoba je potvrđeno da su iz Bosne i Hercegovine ušle u EU, dok je ukupno 781 migrant vraćen u našu zemlju.
– Vraćene osobe se pretežno smještaju u Kanton Sarajevo i Unsko-sanski kanton, tačnije u Blažuju i Lipi. Uvijek se vraćaju na mjesto gdje su prethodno bili registrirani. Po dolasku, zatraže azil, zadržavaju se petnaestak dana i zatim ponovo pokušavaju napustiti BiH. Najveći izazov je utvrđivanje identiteta migranata. Uglavnom nemaju nikakve dokumente i sve se svodi na njihovu izjavu. Utvrđivanje porijekla moguće je jedino putem ambasada, što značajno usporava i otežava čitav proces – naglašava Laketa.
Većina migranata, i nakon formalne registracije ostaje u BiH veoma kratko. Vrlo brzo ponovo pokušavaju ilegalni prelazak granice i tako se proces vraćanja, prijema i pokušaja odlaska odvija u beskrajnom krugu.
Novi koncept britanske migracione politike izazvao je zabrinutost u regionu. Prema pisanju The Timesa, premijer Velike Britanije Kir Starmer (Keir) najavio je mogućnost da se u BiH i još nekoliko zemalja zapadnog Balkana (Srbija, Kosovo, S. Makedonija) otvore centri za povratak migranata kojima je odbijen azil u Velikoj Britaniji.
Upozorenje koje je izrečeno 2020. godine da će migranti u BiH ostajati, ne zato što to žele, nego zato što nemaju gdje, danas je postalo zvanična politika mnogih.
BiH je zemlja povratka, ali nije zemlja rješenja. Dok EU i V. Britanija zatvaraju granice, BiH ostaje prostor bez kontrole, bez plana i bez moći da odlučuje o vlastitim granicama. Ovdje se migranti ne zadržavaju, samo prolaze, samo bivaju vraćeni i samo nestaju iz sistema.
Sve češće dolazi i do sukoba među migrantima. Nedavno je u Blažuju došlo do oružanog obračuna između dviju grupa, a policija je intervenirala uz upotrebu sile