Sarajevo je nebrojeno puta otvorilo srce umjetnicima, ali rijetkima je uzvratilo s onakvom toplinom kakvu godinama osjeća Aleksandra Radović.
Rasprodana dva koncerta u Bosanskom kulturnom centru (BKC) – prvi 26. aprila, drugi dva dana kasnije, potvrda su veze koja nadilazi scene, note i stihove. Pjevačica čiji glas povezuje generacije dolazi u grad koji smatra svojim drugim domom, baš u godini kada obilježava četvrt stoljeća karijere. Ta simbolika ne može biti slučajna.
Aleksandra je diplomirana muzičarka, pedagoginja, žena čvrstih emocija i izoštrenog osjećaja za ljudsku istinu. U intervjuu za Žene.ba otkriva šta se nalazi iza scenske elegancije, kako zvuče emocije kad nisu upakovane i šta za nju znači ogoliti dušu pred publikom.
Ljubav ne bi smjela boljeti
Prošlo je 25 godina od početka vaše karijere. Kada biste danas pokušali obuhvatiti sve ono što ste proživjeli i otpjevali – postoji li jedna pjesma koja vas najviše oslikava?
“Nijedna pjesma ne može u potpunosti opisati jednog čovjeka. Uvijek kažem da u svakoj pjesmi ima djelić mene i da mozaik te karijere koja traje već 25 godina može donekle dati sliku o tome kakva sam — kakva su moja unutrašnja stanja, osjećanja, emocije, kroz koje faze prolazim. Teško je staviti sebe u jednu pjesmu.”
Vaše pjesme prodiru duboko, nerijetko se pretaču u lične priče vaših slušalaca. Koliko vam je važno to emotivno prepoznavanje – ta tiha razmjena između izvođača i publike?
“Apsolutno ne doživljavam to kao ogoljavanje. Nije poenta u tome da se kroz pjesme razotkrivate, nego da se povežete s drugim čovjekom — onim koji je, po prirodi stvari, slab, koji prolazi kroz razne faze života, dobre i loše. Faze u kojima treba pasti, pa ustati, iscijeliti sebe, a možda ponekad i ljude oko sebe. Jer nekad nije stvar u nama, nego u onima do kojih nam je stalo, koji prolaze kroz teške trenutke.
Najvažnije je da ljudi na koncertima prepoznaju tu ljudskost, taj ljudski faktor u svakome od nas i da se kroz to međusobno liječimo. Ne time što ja pjevam i nekog iscjeljujem riječima, nego time što smo na istoj talasnoj dužini, koja zagovara razumijevanje i poštovanje tuđih osjećanja. U tom smislu muzika ima ogroman značaj.”
Ljubav je tema koja se u vašim pjesmama ne tretira kao ukrasna emocija, već kao snaga, trauma, iscjeljenje. Kako u tom kontekstu vi razlikujete pravu ljubav, kakvu opisujete u pjesmi Prave ljubavi, od one koja ostavlja ožiljak?
“Ljubav ne bi trebalo da boli. Ona podrazumijeva razumijevanje, mir, toleranciju — sve ono što ide uz pravu ljubav, ali ponekad to često miješamo, pa pravim ljubavima nazivamo one koje su ostale kao žal, kao nedovršena priča, rana, ožiljak… U tom smislu pjesma Prave ljubavi je više refleksija toga. Prava ljubav je ona koja prelazi preko svih mana i slabosti. Bitno je znati razliku.”
Publika vas doživljava kao izvođača kod kojeg koncert nije puka izvedba, nego intiman ritual. Koji trenutak s bine vas je duboko takao i ostao urezan?
“Najljepši mogući osjećaj je kad pjesma postane terapija za druge. Trenutak kad vidim lica u publici, nečije suze… Imala sam koncert u Sava Centru krajem godine i neko u publici je zaplakao. Bilo mi je to snažno, emotivno iskustvo. Tad shvatiš da nije bitno ko je ko, odakle je, šta je — srce ispliva na površinu.
Kad vidim da je nekoga dotakla moja priča i da me razumije jer zna da i ja razumijem njega — to je najljepši dio ovog posla.”
Kao klinka dolazila u Sarajevo kod tetke
Kako nalazite mir u svijetu koji ne poznaje tišinu? Postoje li za vas mjesta gdje vrijeme usporava?
“U današnjem hektičnom vremenu teško je imati pravi odmor. To su oni mali trenuci, milisekunde kad mozak predahne. Svi smo u toj istoj mašini — posao, obaveze, uvijek neko trčanje. Ako je to i privatni život, onda je tu još više zadataka, naročito ako imate dijete, školu, sve ostalo.
Najviše mi znači priroda — da pobjegnem negdje, da budem s familijom, s prijateljima, na nedjeljnom ručku. Kad sam u Beogradu, to mi je obavezno, resetuje me, vrati mi snagu za novu sedmicu.”
U vremenu u kojem svi žele definicije i etikete – kako vi, u tišini, opisujete sebe?
“Teško mi je opisati samu sebe. Ne bih se ni usudila. Ljudska duša je jako tanana i ono što ljudi vide često nije prava slika. Pogotovo u javnom prostoru… mnogi vam predstave nešto što nisu. Kod mene ima mnogo nijansi, u karakteru, u životu, i to se ne da lako opisati.”
Vaša veza sa Sarajevom je gotovo porodična. Šta za vas znači pjevati pred tom publikom, u tom gradu, sa svim emocionalnim naslijeđem koje nosi?
“Otac mi je iz Foče, a kao djeca smo često dolazili u Sarajevo, kod tetke. Što se tiče sarajevske publike, to je poznato — svaki put kad dođem, sve je bolje i bolje. Godine ljubavi, povezanosti, osjećaja za muziku. Publika prepoznaje kad se dajete do kraja i to stvara tu posebnu vezu. Imam i mnogo prijatelja iz Sarajeva. Moj producent Mahir Sarihodžić je iz tog grada, pa Maya Sar, to su dugogodišnja prijateljstva.
Uvijek kažem da me Sarajevo emotivno dotiče, ljudi me divno dočekuju. Zahvalna sam, evo i sad, dva koncerta u BKC-u rasprodana unaprijed. Bila sam presretna kad su mi javili. Hvala svima na godinama ljubavi, poštovanja, slušanja mojih pjesama.”
Opera u srcu
Djetinjstvo često oblikuje naše prve impulse prema umjetnosti. Da li ste još tada znali da će vas muzika voditi i na koji način?
“Kao dijete sam bila povučena i stidljiva. Za sebe sam mislila da sam mali čudak, ali sam imala bujnu maštu i zanimala me muzika. Osjećala sam se drugačije od ostale djece i mislila sam da je to loše. Kasnije sam shvatila da u tome zapravo ima nečeg posebnog — i da je možda to bio neki talenat. Nisam maštala o ovoj vrsti muzike. U srednjoj školi počela sam da se bavim solo pjevanjem i maštala da budem operska pjevačica.
Slušala sam Montserrat Caballé, njena izvođenja s Freddiejem Mercuryjem su me fascinirala. Međutim, život me odveo drugim putem. I pedagogija je postala velika ljubav. Volim da radim s djecom, da prenosim znanje, da budem od koristi kroz svoje iskustvo. Vjerujem da ću se i u poznim godinama baviti pedagogijom.”
Pedagogija vam nije tek profesija, već se čini kao prirodni nastavak vaše umjetnosti. Kako doživljavate prenošenje znanja i oblikovanje novih glasova?
“Meni je lakše s ovim poslom. Svaka čast ljudima koji uspiju raditi teške poslove i uz to biti roditelji. Ja se lakše organizujem, prilagodim i školu tom rasporedu. Ako želite biti dobar roditelj, to traži vrijeme, trud, razgovor, prilagođavanje. Roditeljstvo nije lako, ali je nešto najljepše što postoji.”
Vaš stil odijevanja je prepoznatljiv – decentan, a snažan. Šta vam govori o karakteru i kakvu poruku želite ostaviti van muzike?
“Kako ulazim u zrelije godine, elegancija mi sve više prija. Klasični, elegantni stil u kombinaciji s casual komadima. Na sceni se očekuje da sam uvijek sređena od glave do pete, i to zna da umori, ali posao je takav. Ne mogu pobjeći od onoga što jesam. Volim da žene budu sofisticirane, otmjene, da se to njeguje. Djevojčice i djevojke treba da usvoje te vrijednosti.
Volim svijetle boje — bijelu, bež, zemljane tonove, maslinasto zelenu, bordo, boju šljive… boje jeseni. Radila sam color analizu, ispostavilo se da sam ‘duboka jesen’. Volim i azurno plavu, iako je rijetko nosim. U brzini svakodnevice najčešće biram neutralne boje.”
Bliži se spektakl
Kada ste u Sarajevu, koji su vam okusi najbliži srcu i gdje vas najčešće vodi miris uspomena?
“Volim pitu sa sirom, burek… Mogu reći i ćevapi, iako ih sad ima svuda, pa mi to više nije ekskluziva. Sarajevo ima divne restorane, odličnu hranu, uvijek završim u nekom kad dođem.”
Šta publika može očekivati na koncertima u BKC-u i hoće li uskoro biti novih pjesama koje nastavljaju vašu muzičku priču?
“Koncert iz Sava Centra bit će objavljen na svim mojim platformama. Uskoro će izaći i singl, do ljeta, radimo i na albumu. Ipak, nezahvalno je najavljivati bilo šta u ovom vremenu. Što se tiče koncerata, gosti iznenađenja nisu planirani, ali nikad se ne zna, ako se desi, biće bez najave. Repertoar će biti regionalni presjek, tačnije sve od prvog albuma do danas, najveći hitovi, uz moj standardni sjajni bend. Kod mene je uvijek muzika u fokusu.”
Rekli ste da biste voljeli smanjiti broj koncerata. Da li je to poziv na vraćanje suštini umjetnosti – na tišinu, čekanje, posebnost svakog susreta s publikom? Zetra naredni korak?
“Imam želju da u narednim godinama svedemo broj koncerata. Postala je praksa da se koncerti nižu jedan za drugim, i to se pretvara u konzumerizam. Želim da svaki grad ima svoj trenutak, da ne fali karata, ali da se zadrži i želja, ta magija čekanja. Ipak smo u umjetnosti, i to treba da ostane tako”, zaključila je Radović u razgovoru za Žene.ba.
Za sve one koji nisu uspjeli osigurati mjesto na koncertima u Sarajevu, prilika da dožive Aleksandru Radović u intimnom, ali grandioznom nastupu pruža se 27. aprila u Mostaru, između dva rasprodana koncerta u BKC-u. Također, 24. aprila, Aleksandra će po prvi put nastupiti u prestižnoj zagrebačkoj dvorani Lisinski, gdje će njena muzika i emocije doprijeti do publike koja je već dugo iščekivala dolazak.
Ulaznice za oba koncerta, u Mostaru i Zagrebu, još uvijek su dostupne putem sistema Kupikartu.ba i Ulaznice.hr, a ljubitelje muzike pozivamo da ne propuste ovu jedinstvenu priliku da uživo osjete Aleksandrinu muziku i njene nezaboravne pjesme.
(Vijesti.ba)