Na društvenim mrežama objavljen je potresan odlomak iz knjige “Grljevac” autora Hamze Veladžića, koji svjedoči o posljednjim trenucima šehida Abdije Ibrahima Kovačevića. Ovaj emotivni isječak vraća sjećanje na čovjeka, oca i borca koji je svoj život ugradio u odbranu domovine.
Prema navodima iz knjige, Abdija je pred odlazak u akciju prišao grupi u kojoj su bili njegovi komšije i rođaci, među njima i brat Hasan. Razgovor je tekao mirno, gotovo tiho, dok je ispod njih proticala rijeka Bužimnica. U tim trenucima, Abdija je efendiji Huseinu Kovačeviću povjerio ono što mu je ležalo na duši – brigu za svoju porodicu i djecu koju je ostavio bez brašna kod kuće.
“Iako znam da je Allah taj koji daje nafaku, nikako da svoju dječicu potisnem iz misli”, kazao je, opisujući tugu i nemir koji su ga obuzimali. Potom je izgovorio riječi koje su ostale duboko urezane u pamćenje: “Osjećam da ću večeras poginuti. U tebi vidim osobu kojoj mogu u emanet ostaviti svoju djecu…”
Nedugo nakon tog razgovora, Abdija Kovačević je poginuo 14. juna 1995. godine u rejonu Ahova, općina Velika Kladuša. Rođen 9. septembra 1956. godine u Mrazovcu, općina Bužim, iza sebe je ostavio četvero djece: Ibrahima, Ilfada, Sulejmana i Jasminu.
Tokom rata više puta je ranjavan – 11. januara 1993. godine u rejonu Kedića Glavice i 9. decembra 1994. godine u rejonu Trnova. Bio je pripadnik 3/3/BSN “Hamza” 505. viteške motorizovane brigade i više puta je nagrađivan od strane komandanta brigade.
Ovakva svjedočanstva podsjećaju na težinu ratnih dana, ali i na duboku ljudsku dimenziju boraca koji su, osim hrabrosti, nosili i teret brige za svoje porodice. Priča o Abdiji Kovačeviću ostaje amanet – podsjetnik na žrtvu, odgovornost i ljubav prema djeci koja je nadjačavala i najteže trenutke.
Sjećanje na šehide nije samo historijska obaveza, već i moralna dužnost zajednice da čuva uspomenu na one koji su dali najviše.