U nedavno objavljenom saopćenju Centra za socijalni rad Bihać, javnost je upoznata s kompleksnim slučajem skrbništva u kojem dijete odbija živjeti s majkom, uprkos sudskoj odluci koja joj dodjeljuje starateljstvo.
Vezana vijest: Centar za socijalni rad Bihać: Rješenje u korist majke, ali dijete odbija živjeti s njom
Iako je saopćenje formalno, ono otvara niz etičkih, komunikacijskih i institucionalnih pitanja koja zaslužuju pažnju.
Fokus saopćenja: Dijete kao problem, ne kao subjekt
U tekstu Centra dominira ton koji sugerira da je dijete prepreka u sprovođenju zakonske odluke. Umjesto da se dijete tretira kao aktivni subjekt s emocijama, stavovima i pravima, ono se prikazuje kao pasivni objekt koji “odbija postupiti po odluci”. Takav pristup zanemaruje osnovne principe socijalnog rada — prvenstveno zaštitu najboljeg interesa djeteta.
Pravna forma nad emocionalnom stvarnošću
Centar se poziva na sudsku odluku, evaluacije stručnjaka i proceduralne korake koje je poduzeo. Međutim, ono što nedostaje jeste empatijski ton i otvorenost prema alternativnim rješenjima. Dijete koje odbija živjeti s roditeljem šalje snažan signal — ne samo pravni, već emocionalni i psihološki. Ignorisanje tog signala u javnoj komunikaciji može dodatno narušiti povjerenje u institucije.
Institucionalna defanziva
Saopćenje djeluje kao pokušaj opravdanja pred javnošću. Umjesto da bude informativno i neutralno, ono nosi prizvuk institucionalne samoodbrane. Takav ton može stvoriti dojam da je Centru važnija vlastita reputacija nego rješavanje problema u korist djeteta.
Privatnost i etika
Iako se u saopćenju ne navode imena, kontekstualni detalji mogu dovesti do prepoznavanja slučaja u lokalnoj zajednici. To otvara pitanje zaštite privatnosti maloljetnika, što je temeljni etički princip u radu s djecom. Javna komunikacija o osjetljivim slučajevima mora biti pažljivo oblikovana — ne samo zakonski, već i moralno.
Šta bi bilo primjerenije?
Umjesto konkretnog saopćenja, Centar je mogao objaviti edukativni tekst o procedurama skrbništva, ulozi djetetovog mišljenja u procesu, te izazovima s kojima se institucije suočavaju. Takav pristup bi informisao javnost, a istovremeno zaštitio dijete i očuvao profesionalni integritet.
Zaključak
Institucije poput Centra za socijalni rad imaju odgovornost ne samo da postupaju po zakonu, već da komuniciraju s javnošću na način koji reflektuje empatiju, stručnost i zaštitu najranjivijih. U ovom slučaju, saopćenje je promašilo suštinu: dijete nije problem koji treba riješiti, već osoba kojoj treba pristupiti s razumijevanjem.