Iako se odrasli rijetko mogu sjetiti vlastitih prvih godina života, nova istraživanja pokazuju da bebe, zapravo, počinju stvarati sjećanja mnogo ranije nego što smo do sada vjerovali.
Ova faza ranog pamćenja odvija se već oko prve godine života, kada mozak ulazi u period ubrzanog razvoja.
Naučnici sa Yale univerziteta, predvođeni profesorom psihologije Nickom Turk-Browneom, odlučili su dublje istražiti ovaj fenomen. Do sada je glavni problem u istraživanju bio sam tehnički izazov: teško je zadržati bebe mirnima tokom sofisticiranih pretraga poput funkcionalne magnetne rezonance (fMRI).
Međutim, korištenjem specijalnih tehnika za privlačenje pažnje, poput plišanih igračaka, jastučića za udobnost i dinamičnih vizualnih uzoraka, istraživači su uspjeli uključiti čak 26 beba u eksperiment, polovinu mlađih i polovinu starijih od godinu dana.
U toku istraživanja, bebama su prvo prikazivane slike lica i predmeta, a zatim su im pokazivane poznate slike zajedno s novim. Njihova sklonost da duže gledaju u poznate slike služila je kao indirektan pokazatelj da pamte ono što su ranije vidjele. Istovremeno, praćena je aktivnost njihovog mozga.
Rezultati su pokazali da je hipokampus, dio mozga ključan za stvaranje i pohranu epizodnih sjećanja, bio aktivan kod gotovo sve djece starije od 12 mjeseci. To je prvi direktan dokaz da bebe već u tako ranoj dobi počinju formirati sjećanja na događaje i iskustva, iako ta sjećanja kasnije ne ostaju dostupna našem svjesnom pamćenju.
Postavlja se, ipak, pitanje zašto se odrasli ne mogu prisjetiti događaja iz ranog djetinjstva. Dok je Sigmund Freud smatrao da su ta sjećanja potisnuta, današnja nauka sve više ukazuje na to da su sjećanja jednostavno postala nedostupna jer moždane strukture koje omogućavaju njihovo dugoročno čuvanje i kasniji pristup u tom periodu još nisu bile potpuno razvijene. Hipokampus, iako aktivan, u ranoj dobi još uvijek uči kako pravilno „organizirati“ informacije za kasnije prizivanje.
Zanimljivo je da slični obrasci pamćenja postoje i kod mladih životinja, što potvrđuju studije na miševima. Kod njih su memorijski tragovi zabilježeni vrlo rano, ali s vremenom postaju teško dostupni. Naučnici pretpostavljaju da je kod ljudi situacija slična i da mnoga rana sjećanja možda i dalje postoje u našem mozgu, iako ih svjesno ne možemo prizvati.
Bez obzira na to što se ne možemo sjetiti vlastitih prvih koraka ili riječi, ove studije potvrđuju da iskustva iz najranijeg perioda života ostavljaju dubok trag. Upravo zbog toga rana interakcija roditelja s djetetom – kroz dodir, govor i igru – ima veliki značaj za razvoj mozga, jezika, emocionalne sigurnosti i socijalnih vještina.
Ova nova saznanja ne samo da otkrivaju koliko je rani mozak fascinantno sposoban, već i podsjećaju koliko su prve godine ključne za cijeli život.
(Vijesti.ba)