Britanski Guardian objavio je članak posvećen putovanju kroz Perućicu, jednu od posljednjih evropskih prašuma. Članak promoviše Bosnu i Hercegovinu kao destinaciju netaknute prirode i prikazuje Perućicu kao rijedak evropski prirodni dragulj…
Članak prenosimo u nastavku:
„Znam ovog medvjeda. On zna mene. Susreli smo se nekoliko puta.“ Naš vodič za taj dan pokazuje prema oštećenom znaku u Nacionalnom parku Sutjeska, na početku staze koja se spušta prema šumi Perućici na jugoistoku Bosne. Drveni stub prekriven je dubokim ogrebotinama velikih kandži.
„Medvjedi su morski psi kopna, jer imaju najizoštrenije čulo mirisa u planini. Nevjerovatno su inteligentni. Duboko sam uvjeren da znaju ko im je prijatelj, a ko neprijatelj. Često dolazim u šumu, pa ovaj momak zna moj miris. Ali bio je jedan slučaj – lovac koji je došao da ubija, a medvjed mu je oderao lice kao narandžu.“
Tom slikom Dejan Elez potpuno privlači našu pažnju. Bosanski Srbin, diplomirani pravnik koji je postao rendžer, a zatim planinski vodič, rođeni je pripovjedač i odličan sagovornik. Moj saputnik Chris i ja slušamo ga opčinjeni dok opisuje čuvenu bitku koja se ovdje vodila 1943. godine, kada su jugoslavenski partizani probili njemačko okruženje, iznenadivši Wehrmacht pod okriljem silovite oluje.
„Vjetar je jačao, a munje su sijevale poput stroboskopa.“
No, nakon toga Dejanovu priču vodi mnogo dalje u prošlost – duboko u jedno od najstarijih evropskih šumskih prostranstava.
Naučnici procjenjuju da Perućica koja se prostire niz padine kanjona, raste bez ljudskog utjecaja već 20.000 godina. Zajedno sa Białowieżom, šumom koja se prostire između Poljske i Bjelorusije, smatra se posljednjim pravim ostatkom iskonske prašume koja je nekada prekrivala Evropu.
Ali Perućica je, kaže Dejan, mnogo bolje očuvana. Nikada nije bila naseljena, a surov teren i strme padine spasili su njena stabla od sječe. Njenih 1.434 hektara danas je pod strogom zaštitom – niko ne može ući bez vodiča – a njen značaj prepoznat je i od strane UNESCO-a.
Sa vidikovca na kamenitom grebenu, gusta zelenila prostiru se ispod nas, priljubljena uz strme zidove kanjona iznad rijeke. Rijeka se napaja vodama Skakavca, vodopada visokog 75 metara koji se ruši u oblake sitne vodene prašine, dok visoko iznad svega blista bijeli vrh planine.
Chris i ja prvobitno smo željeli osvojiti Maglić – sa svojih 2.386 metara najviši vrh Bosne i Hercegovine – ali snijeg koji je pao prije nekoliko sedmica i upozorenja o opasnim uslovima ranog proljeća odvratili su nas od toga. Uspon ćemo ostaviti za drugi put. Danas idemo dolje.
Dejan predvodi kolonu vijugavom stazom kroz šumarke bukve, jele, smrče, bora i javora. Priznaje da ne zna imena svih stabala, ali ono što poznaje do najsitnijih detalja jesu tragovi životinja.
„Šuma je čitljiva“, kaže, „i ja je čitam kao knjigu.“
Kružne površine gdje je humus raskopan nastale su dok divokoze traže hranjivo korijenje. Srne rade isto, ali njihove rupe su preciznije i dublje.
„Pogledajte“, pokazuje na mokar balvan, „ove ogrebotine napravio je pasolik predator – lisica ili vuk. Ali tamo, na istom stablu, nešto još uzbudljivije.“
Šire i dublje ogrebotine ostavio je mrki medvjed. U blizini je i veća rupa gdje je medvjed opljačkao košnicu divljih pčela.
Naravno, susret s medvjedom nikada nije zagarantovan, ali je uvijek moguć u ovo doba godine, kada izlaze iz zimskog sna kako bi se gostili srijemušem – biljkom poznatom u mnogim balkanskim jezicima kao „medvjeđi luk“.
„Ako ja stanem, i vi stanite! Sada smo u tihom modu.“
Saznanje da su ovdje divlje mačke, risovi i vukovi – možda veoma blizu – izaziva osjećaj koji mogu opisati jedino kao duboko poštovanje.
Svakih nekoliko minuta spuštanja kao da ulazimo u novi svijet, dok umjerena kišna šuma postaje sve viša i zamršenija. Posvuda leži mrtvo drvo – paradoksalno, znak zdravlja ekosistema. Lišajevi, mahovina i gljive vise s grana.
Nevjerovatna biološka raznolikost štiti Perućicu od epidemija poput potkornjaka, koji su opustošili stare šume drugdje. Sa oko 170 vrsta drveća i grmlja te više od 1.000 biljnih vrsta, nije čudo što ni naš vodič ne zna sve njihove nazive.
Tokom posljednjeg ledenog doba Perućica je izbjegla zaleđivanje, služeći kao utočište – izolirano područje u kojem su mnoge vrste opstale. Odatle su se stabla širila prema sjeveru kada se led povukao.
Ime šume, vjeruje Dejan, povezano je s Perunom, pretkršćanskim i predislamskim slavenskim bogom munje. I zaista, osjećaj je kao da lutamo hramom.
Sa sobom je ponio sendviče – sir i šunku u debelim bijelim pecivima – koje jedemo na travnatoj polici iznad vodopada. Jasno je da se tu hrane i divokoze, jer su posvuda njihovi izmet i tragovi.
Ne vidimo krdo. Ne vidimo ni divlje mačke, risove ili vukove koji također ovu šumu nazivaju domom. Ali sama spoznaja da su tu, možda tik uz nas, izaziva osjećaj strahopoštovanja. Svi utihnemo od zadivljenosti.
Maglić i okolne planine nestaju iza bijelih oblaka, a počinje padati kiša. Vlažnost više nije važna.
Zbog svog pravničkog obrazovanja, Dejan trezveno govori o prijetnjama. Drevna šuma možda je sigurna, ali lovci dolaze u širi prostor nacionalnog parka, a čuvari se ponekad podmićuju da zažmire.
Većina posjetilaca Sutjeske odsjedne u Tjentištu – nizu pansiona i skromnih restorana uz glavnu cestu – ali sve je više gradnje uz granice parka. Čak je i naša udobna drvena koliba blizu ulazne kapije, po njegovom mišljenju, previše blizu.
Nije problem da ljudi dolaze ovdje, govori nam dok se vraćamo uzbrdo. Bitno je kako dolaze – kao gosti s poštovanjem.
„Mi nismo vlasnici šume, nismo čak ni vlasnici ove staze, kojom hodaju i mnoga druga stopala.“
Sagiba se, razgrće lišće i pokazuje sitne komadiće kostiju koji su prošli kroz probavni sistem vuka, a malo dalje vučji izmet ispunjen dlakom divokoze.
„Ovo je ostavljeno namjerno da pokaže da je to njihova teritorija. Oni ništa ne rade slučajno. Sve ima značenje.“
Nakon gotovo pet sati izlazimo na makadamski put prema Tjentištu. Odsustvo tolikog zamršenog života djeluje gotovo šokantno.
Obojica osjećamo da nas je pogled u evropsku divlju prošlost promijenio – možda čak i na biološkom nivou.
Dejan nam pri rastanku kaže:
„Vas dvojica gospode bili ste izloženi univerzumu mikroorganizama kakve nikada nećete pronaći u Engleskoj. Ova šuma ulazi u čovjeka.“
Perućica ostaje uz nas dok napuštamo nacionalni park i vraćamo se u Sarajevo, dva i po sata vožnje prema sjeveru – istim putem kojim su se nekada širila stabla kada se ledeno doba završilo.
(Vijesti.ba)