Nedavno je gostovao kod Lake u podcastu “Opet Laka”, gdje je podijelio neke od najemotivnijih trenutaka iz života.
Tada je izjavio da je dobro i zaljubljen kao nikada.
“Sad sam baš u folu. Dobro sam, zaljubljen, kao nikad prije. Volim kao nikad prije. Shvatio sam da je ovo moja prva ljubav, najveća…”, kazao je Burina i priznao da mu se desilo da se zaljubi u 60. godini.
“Čim imam poticaj da toj ženi pišem pjesme i obraćam joj se svakodnevno poetski, onda vidim gdje sam”, kazao je Burina.
Kazao je da je planirao ponovo početi sa igranjem stand-upa. “Čekam da prođe proljeće. Zaustavila me ta pandemija. Od nje se nisam ni digao ni poželio da radim. Sad sam ponovo u folu”, izjavio je u emisiji koja je emitovana prije dva mjeseca.
“Divim se sam sebi kako sam uspio u Francuskoj”, kazao je, gdje je boravio od 1993. do 2004. godine.
Nekoliko godina živio je u Francuskoj, te osnovao pozorište “La Fenêtre” (“Prozor”), u kojem je nastala i njegova predstava “Ptice Sarajeva”.
To je trajalo 11 godina. “Taj moj uspjeh je vrijedan pažnje. Bili smo najgledanije pozorište, sa najviše gledalaca…”
“U međuvremenu sam imao roditelje bolesne, same… Jednom sam im u velikom paketu poslao lijekove, hranu i novce. Za jedno 15 dana meni se vrati taj isti paket. Mislio sam tada da je gotovo, to niko nije imao da primi… Otvorio sam paket i u njemu je bilo pismo i neki tekst, a ispod knjige… Kad sam diplomirao u gimnaziji, moj otac mi je kupio komplet Dostojevskog u najskupljem vezu. U pismu je pisalo: Dragi sine, mi ti iz Bosne ne možemo pomoći, ali valjda će ti ovo dobro doći.
Tu je bio i tekst koji je bio fotokopiran i na njemu je pisalo “Ćorkan i Švabica”. Ja sam ga uzeo i napravio ga na francuskom.
Kada sam rekao nekoliko rečenica na francuskom, shvatio sam: kako ću ja ovo. Kako će “Ja se zovem Salko sa svi me zovu Ćorkan” bolje zvučati na francuskom nego na mom maternjem jeziku. I onda sam odustao. Poslije sam dočekao svoju premijeru u BNP u Zenici kada sam se vratio.”
Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu nastavlja rad u pozorištu, filmu i na televiziji.
“Dobio sam francuski pasoš, razveo se i postao žrtva svega što nisam više mogao podnijeti. Nisam mogao biti na dvije strane, i u Francuskoj i u BiH. Roditelji su već bili dovoljno bolesni i teško su živjeli bez mene. Ja sam morao to da uradim. Nisam se nikad pokajao. To je bila moja sudbina. Danas sam vrlo ponosan na svoj put. Bio sam sa roditeljima do kraja, otac je dobio spomenik kao što je tražio, mama je dobila nišane kako je tražila. Dobro je…”, kazao je.
Govorio je i o situaciji u BiH.
“Duša me boli. ‘ajde to što djeca odlaze u inostranstvo, već što nema nade i neće biti bolje. Ja se pitam gdje sam. Sve mi ovo više liči na inostranstvo.. Ne znam više te face, odakle su ti ljudi. Nije ovo lako…”
(Vijesti.ba)