U vremenu kada se često govori o podjelama, Cazin je pokazao ono najvrijednije – zajedništvo, solidarnost i ljudskost. Građani Cazina udružili su se s jednim ciljem: da samohranoj majci Zinajdi Šekić i njenim sinovima obezbijede ono što im najviše nedostaje – siguran dom. Prema dostupnim informacijama, u narednom periodu započinje izgradnja kuće koja će ovoj porodici donijeti nadu, stabilnost i dostojanstven život.
U selu Puškari, daleko od javnosti i velikih priča, živi 39-godišnja Zinajda sa svoja dva malena sina. Njihova svakodnevnica nije ispunjena planovima i snovima, već tihom borbom za osnovne životne potrebe. Trenutno borave u tuđoj kući, bez sigurnosti i bez osjećaja da sutra imaju gdje ostati. Svaki novi dan dočekuju s neizvjesnošću, oslanjajući se na dobrotu rijetkih ljudi koji ih se sjete.
Zinajda je majka koja ne traži mnogo. Zapravo, ne traži gotovo ništa. Njen pogled, kažu oni koji je poznaju, govori više od riječi. Suze su odavno postale tihe, jer kada svakodnevno brineš hoćeš li imati hljeb za djecu, nemaš snage ni za glasno plakanje. Nedavno su njeni sinovi dobili bicikl – mali znak pažnje koji im je donio iskrenu, dječiju radost. Ali ta radost, koliko god bila lijepa, nije mogla izbrisati stvarnost u kojoj porodica živi.
Posebno snažan trenutak ispričala je njena majka, koja često obilazi kćerku i unuke. Jedno jednostavno pitanje, izgovoreno usput: „Jesi kupila brašno?“ Odgovor je bio kratak i tih: „Nisam. Nemam.“ U toj rečenici stala je sva težina njihove svakodnevice. Glad koja ne boli samo stomak, već i dušu. Briga koja ne prestaje ni noću.
Upravo zato odluka Cazinjana da se organiziraju i započnu izgradnju kuće ima nemjerljiv značaj. To nije samo zidanje temelja i zidova – to je izgradnja sigurnosti, nade i budućnosti za dvoje djece koja zaslužuju odrastati bez straha od sutrašnjeg dana. To je poruka da nisu sami i da njihova borba nije nevidljiva.
Izgradnja kuće za Zinajdu Šekić simbol je onoga što jedna zajednica može postići kada se vodi srcem. Svaki kamen koji bude ugrađen nosit će u sebi dobrotu ljudi koji su odlučili da ne okrenu glavu. Ova priča nije priča o siromaštvu, već o ljudima koji su odlučili da pomognu i pokažu da humanost još uvijek ima čvrste temelje.