Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti.
Ponos je i čast biti ratnik o čijim se herojstvima nadaleko priča i kazuje. Gazija koji je, braneći svoj narod i vjeru, toprak i domovinu, zadužio brojna pokoljenja da ga se s poštovanjem sjećaju. Još je veća privilegija svoj život položiti za sve nabrojano. Međutim, doista su rijetki oni koji smrt priželjkuju i iskreno joj se raduju, pa makar to bila i smrt na Božijem putu, šehidska smrt. Jer, od pamtivijeka je u čovjekovoj prirodi utkana žudnja za što dužim ovodunjalučkim životom. To je ta iskonska slabost kojoj se samo rijetki mogu suprotstaviti.
A jedan od onih koji je svoju žudnju za ovodunjalučkim životom u najboljim godinama mladosti uspio poraziti i koji je do trenutka pogibije žudio da bude šehid bio je i Muharem Šahinović, poznatiji pod nadimkom Hari. Muharem Šahinović bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegovog ovodunjalučkog života. Jer, poginuo je u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti.
Muharem Šahinović rođen je 25. februara 1973. godine u bužimskom naselju Mrazovac. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju u Bosanskoj Krupi. Nije bio oženjen niti zaposlen. Prije izbijanja ratnih sukoba učestvovao je u zarobljavanju Milana Martića u Bosanskoj Otoci kod Bosanske Krupe. Kao devetnaestogodišnjak se priključio Štabu teritorijalne odbrane Bužim, a nešto kasnije i 105. bužimskoj brigadi. Sudjelovao je u velikom broju akcija i operacija, od napada na Bosansku Krupu 19. aprila 1992. godine, potom “Munje 93”, skoro svih borbenih dejstava na Prvoj autonomiji, zatim Februarskoj ofanzivi na Grabežu, u “Brezi 94”, “Mostobranu 94” i u nekoliko akcija za vrijeme Druge autonomije.
Bio je komandir voda u 3. bataljonu sve do 19. decembra 1993. godine, kada prelazi na poziciju komandira voda u 2. jurišni bataljon. Nakon Februarske ofanzive na Grabežu u martu mjesecu 1994. godine, dobrovoljno se prebacio u redove elitne jedinice “Hamza”, gdje je ubrzo izrastao u jednog od najboljih boraca 5. korpusa. U svim akcijama bio je na čelu svoje jedinice. Ranjen je 22. jula 1994. godine u rejonu Kestenovačke glave.
Kurs za komandira čete u Regrutno-nastavnom centru Koprivna kod Cazina završio je 4. oktobra 1994. godine, a samo dan poslije proizveden je u čin poručnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Više je puta nagrađivan i pohvaljivan od strane komandanta brigade i komandanta korpusa. Najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”, odlikovan je 14. augusta 1994. godine. Poginuo je 21. novembra 1994. godine u rejonu Rajnovca, općina Velika Kladuša, prilikom kontranapada na združenog agresora. Posthumno je unaprijeđen u čin natporučnika Armije RBiH dana 13. februara 1996. godine. Poginuo je kao zamjenik komandira Čete za specijalne namjene “Hamza”.
Pomoćnik komandanta za bezbjednost Zijad Nanić za Harija kaže da je jedan od nekoliko za koje je uvjeren da su, ako Bog da, šehidi, jer su zbilja nastojali da to budu. “Ja znam četvericu takvih u 505. brigadi. To su bili Hari, Osman Mustafić, Vehudin Alešević i Kenan Duraković. Ti su momci stalno pričali da će to biti. I Hari je doista išao u rat bez bojazni od pogibije, štaviše, istinski je žudio da bude šehid. Bio je jako moralan tip koji je držao do vjere. U početku rata je imao problema u svom vodu u kojem su neki borci konzumirali alkohol, a on je to spriječio. Inače je bio momak krasnih manira i vrlo predan borbi. Poginuo je junački, s metkom u prsima. Išao je direktno na cijev, nimalo se ne izmotavajući. Na njegovoj dženazi komandant Nanić održao je jedan dirljiv govor jer je bio pogođen njegovim gubitkom. Taj govor je ostao upamćen i dugo se prepričavao. Njegov put je išao od običnog borca do zamjenika komandira čete.”
Agan Elkasović navodi da je Harija Šahinovića upoznao u vrijeme nastanka Prve autonomije. Kako kaže, poslije su se često susretali u brojnim akcijama i na raznim ratištima, Elkasović kao komandir “Gazija”, a Šahinović kao komandir voda, a kasnije moralista i zamjenik Čete “Hamza”.
“Bio je vro hrabar i odgovoran borac. Uz to, bio je visokomoralna osoba, izrazito vjerski nastrojena. Jedan je od onih koji nisu imali ni truna rezerve po pitanju suprotstavljanja tzv. Autonomiji. Dobro se sjećam te koordinacije u komandi brigade kad je proglašena tzv. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna. Tad je pomalo bilo konfuzno stanje u brigadi jer nisu baš svi u startu bili načisto oko Autonomije. I onda se Hari, onako visok i stamen, javio za riječ i kaže komandantu Naniću: ‘Šta treba uraditi i gdje treba ići? Evo, ja se stavljam na raspolaganje za sve šta mogu pomoći.’ A onda je komandant Nanić kazao ostalima: ‘Vidite, momak mlad, sve razumije i nema nikakve dileme. Ugledajte se na njega.’ Taj Harijev nastup je dobrano utjecao na daljnji razvoj situacije oko postavljanja cjelokupnog starješinskog kadra brigade kontra ideje o autonomiji. Harija je karakteriziralo to što nije imao dlake na jeziku.
On je u ratu znao i komandantu Naniću proturječiti kad se s nečim nije slagao, a komandantu je to bilo simpatično i skoro je uvijek uvažavao njegove primjedbe jer znao je da su obično na mjestu. Hari se nije slagao s komandantom ni kad je bilo riječi o toleranciji prema nekima starješinama koje ne izvršavaju svoje poslove i preuzete zadatke. I tu je Hari tražio od komandanta da bude malo oštriji. Ako bih izdvajao neki detalj koji pamtim u vezi s Harijem, onda je to boravak na Ostrožnici kod Bosanske Krupe u vrijeme operacije ‘Mostobran 94’, gdje smo boravili oko 11 dana. Tu se Hari držao prilično herojski, ulijevajući samopouzdanje ostalim borcima i bodreći ih da ostanu pribrani i na razini zadatka. Jer nije bilo baš jednostavno nikom od boraca koji su danima bili u neprijateljskom okruženju s druge strane rijeke Une, odsječeni od ostatka brigade.”
Elkasović se nalazio u neposrednoj blizini kad je Hari poginuo, a kasnije je bio u grupi s komandantom Nanićem kad su ga nosili. “Harijeva pogibija je teško pala komandantu Naniću, tako da je na njegovoj dženazi imao jedan prilično emotivan govor. Sjećam se da je, između ostalog, kazao da ne treba postavljati pitanje hoćemo li mi njemu halaliti, već da se svi mi trebamo zapitati hoće li on halaliti nama. I onda je pozvao sve ljude da se ne boje smrti jer je ona neminovna, već da se uključe u odbranu, da zbiju redove i da daju maksimalan doprinos jer je nastupilo vrijeme ‘biti ili ne biti’. Pošto je to bilo vrijeme trajanja operacije ‘Pauk’, koja je za cilj imala uništenje 5. korpusa, komandant Nanić je na Harijevoj dženazi prenio poruku narodu i ohrabrio prisutne koji su s razlogom bili uplašeni zbog svakodnevnih ranjavanja i pogibija boraca. Emocija prema Hariju i ozbiljnost situacije ponukali su ga da održi jedan od svojih najznačajnijih govora”, navodi Elkasović.
O Harijevoj pronicljivosti o štetnosti ideje o pojavi i nastanku Autonomne pokrajine Zapadna Bosna govori i Hamza Veladžić, “zlatni ljiljan” 505. brigade. Kako kaže, bio je prisutan prilikom jednog od razgovora koji se vodio ispred komande 3. bataljona na Ćorkovači. O toj situaciji kazuje: “U vrijeme javljanja ideje o Autonomiji i u 505. brigadi nije stanje bilo potpuno čisto. Među jednim dijelom starješinskog kadra, kao i među mnogim borcima, ali i mještanima, postojala je dilema za koju stranu se opredijeliti, jer to su bili sami počeci kada je Fikret Abdić još uvijek uživao veliki autoritet u Krajini. I u toj situaciji na Ćorkovači, dok su mnogi iznosili svoja razmišljanja, a većina čak i naginjala na stranu tzv. Autonomije, Hari Šahinović nije imao nikakve dileme. Prisutnima je otvoreno kazao: ‘Da vas ima dva miliona i da svojom brojnošću prekrijete sva ova brda koja vidimo, ne biste me mogli ubijediti u ispravnost te ideje.’”
O Hariju se više puta pohvalno izrazio i sam komandant Izet Nanić. Tako je ostalo zabilježeno da je jedne prilike za Harija kazao sljedeće: “Toliko sam imao povjerenja u njegove sposobnosti da je bilo slučajeva kad je u toku korpusna akcija i krene nam nizbrdo i kad se mnogi oficiri hvataju za glavu od muke, ja sam bio sasvim miran jer sam u dubini duše i srca znao da će Hari napraviti preokret. I stvarno, tako se i desi. Jednostavno, on je znao šta treba da radi. Probijao je liniju na tako dobro odabranim mjestima da neprijatelj nikako ne bi mogao doći sebi, što bi nama osiguralo pobjedu. Ili, ja pomislim da bi bilo dobro da uzmemo tamo neku kotu, kad Hari mi se javi s nje, već je zauzeo, bez da sam mu i kazao da nam to treba.”
Na Harijevoj dženazi komandant Nanić je održao dirljiv govor, u kojem je, između ostalog, kazao: “Svojim očima sam vidio kako Bog već izgubljenu bitku pretvara u našu pobjedu. A rahmetli Hari je ponovo bio na čelu grupe. Ponovo probija četničke linije i ponovo juriša na gole cijevi. Pogađa ga rafal u momentu kad on uzvikuje ‘tekbir’. Svojom herojskom smrću, on je kao šehid bio dovoljan podsticaj našim borcima da nadljudskim naporima već izgubljenu bitku pretvore u pobjedu. Mada već šehid, ali rahmetli Hari je i ovu, svoju posljednju bitku dobio. Rahmetli Hari je debela knjiga koja se teško piše, ali još teže pročita. Ja sam sebe pitam jesam li išta kazao o rahmetli Hariju i mogu li išta kazati o veličini njegova mladog života. Teško je prihvatiti da nema jednog Harija, jer bila je izuzetna čast poznavati tog momka. Bio je veselih navika, imao je veliki osmijeh i fini osjećaj za humor. A njegov babo, hadžija Asim, njegova majka Safija, mogu visoko podignute glave hodati po bosanskoj zemlji. Odgojili su i rodili heroja kakvog dugo nećemo sresti na ovim prostorima. Sve amidže i sve tetke i sva rodbina imaju razloga da budu sretni jer je u njihovoj blizini rastao čovjek koji je imao srce hazreti Hamze.”