Amila Dudo Alić, doktorica istorije države i prava, osoba s invaliditetom stoodstotnog stepena, uprkos najvišem akademskom zvanju nalazi se na birou za zapošljavanje, a, kako ističe, prepreka nije imala tokom školovanja, već su one došle kasnije.
Amila je sva tri ciklusa studija završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku, a doktorsku disertaciju odbranila je prije dva mjeseca, čime je stekla zvanje doktorice nauka iz oblasti istorije države i prava i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora ove katedre u Bosni i Hercegovini.
Govoreći o svom obrazovanju, Amila ističe da je akademski put za nju bio izvor snage, a ne prepreka.
“Svoje školovanje doživljavala sam kao lično i profesionalno osnaživanje. Bila sam zadovoljna kako vlastitim znanjem, tako i profesorima i osobljem Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku, gdje sam završila sva tri ciklusa studija”, kaže ona.
Kako navodi, tokom studiranja gotovo da nije imala ozbiljnijih prepreka vezanih za invaliditet.
“Što se školovanja tiče, nisam, hvala Bogu, imala prepreka. Prepreke su došle kasnije, prilikom zapošljavanja”, kaže ona.
Veliku ulogu u njenom obrazovnom putu imao je Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, koji je kroz programe profesionalne rehabilitacije finansijski podržao njeno školovanje.
“Za Fond sam čula prije šest godina i na toj podršci sam neizmjerno zahvalna. Fond je od ogromne koristi osobama s invaliditetom i iskreno mislim da su jedni od rijetkih koji zaista imaju sluha za nas”, ističe ona, dodajući da ta podrška nije bila samo materijalna.
Prema njenim riječima, najviše joj je značilo to što je imala osjećaj da neko vjeruje u njen potencijal i da njen trud ima smisla.
“To vam daje snagu da nastavite, čak i kada je teško”, kaže ona.
I dok tokom školovanja nije imala prepreke, one su se pojavile nakon što je dobila diplomu, a Amila se danas nalazi na evidenciji biroa za zapošljavanje suočena s kontinuiranim odbijenicama.
“Trenutno sam na birou. Aktivno tražim posao, ali dobijam uglavnom odbijenice. To je, iskreno, najteži dio mog puta”, kaže Amila.
Njeno znanje i stručnost ostaju u sjeni predrasuda.
“Invaliditet, nažalost, često zasjeni sve ono što osoba zna i može. Kao da se prvo gleda ono što nedostaje, a tek onda ono što nudite”, ističe ona.
Kako dodaje, ona ne traži privilegije, niti poseban tretman – njena očekivanja su jednostavna.
“Meni bi trenutno najviše značilo da dobijem posao na neodređeno. Važno mi je da riješim svoj status, da radim, da budem aktivna i korisna”, ističe svoje želje Amila.
Uprkos svemu, nije izgubila vjeru u smisao obrazovanja i ličnog truda.
“Postati doktorica nauka, uprkos invaliditetu, za mene znači potvrdu da invaliditet ne definiše granice znanja i uspjeha. To je moja lična pobjeda, ali i poruka drugima da ne odustaju”, kaže ona.
I dok je njen lični uspjeh neupitan, šira slika otvara pitanje koliko društvo zna prepoznati i iskoristiti takav potencijal.
“Ja sam spremna učiti, raditi i prilagođavati se. Samo mi je potrebna prilika”, naglašava Amila.