Znate li za sudbinu majke Fate Gabeljić iz Vlasenice?
(Fata Gabeljić rođena Ibišević, 1966-1992)
Na početku srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992., godine jedni od najbrutalnijih zločina deševali su se u Vlasenici i oko nje. To pokazuje i priča o Fati Gabeljić i njenoj malodobnoj djeci. Bježala je iz svog sela majka Fata, sa svoje dvoje djece u naručju. Uplašena, ali odlučna da spasi svoju djecu, sebe i ne mora.
Bježala je sa samo njih dvoje u naručju, četverogodišnja Edina i dvogodišnji Avdo. Bježali su sa svojim komšijama, sa svojim prijateljicama i njihovom djecom. Pokosio ih je rafal, pobio ih sve.
Fata je pronađena u grobnici u Bešićima, imala je samo 26 godina, i u grobnici je grlila svoju djecu, ni mrtva njih mrtve ispuštala nije. Vječno ih zagrilila i u dženet male ptice unijela. Radosna uvijek će biti.
Kakav li je to tzv. vojnik tzv. vojske koji je na nišanu vidio žene i djecu i pucao i pogodio? Da li je uopšte to čovjek? Vjerujem da nije, da ako živi i on i njegovi potomci pate se u prokletsvu svojih nedjela i zločina. Volio bih da je osuđen i da se zna ko je?
Ako nije živ onda tamo kad svi dođemo pred Boga Jednoga i on i Fata će stati. Pitat će ga Fata što je ubi, što ubi njeno dvoje djece u naručju. Njegovoj patnji nikad kraja neće biti.
Kakav je to čovjek, i da li je čovjek uopšte, koji ubijenu Fatu i njeno ubijeno dvoje djece sve troje zagrljeni u smrt otišli, zakopa u grobnicu zagrljene? Kako se danas osjeća? Zašto je šutio tolike godine, zar su sve noćne more i sve njegove patnje bile nedovoljnje da progovori.
Jedino što mi pada na pamet jeste da to, ti zločinci, nisu ljudi. Nego neka posebna nesorta neljudi, koji možda izgledaju kao mi, a nemaju srca. Nemaju emocija, nemaju nade, nemaju sreće, nemaju zadovoljstva ni u čemu, nemaju ništa, nemaju ni sebe pa i drugima koji živješe ljudski želješe to da uzmu za sebe. A uzeše sebe sebi i u svojoj mržnji uginuše ko posljednje gnjide stine.
To su ti zločinci, bez pomena ostali, a Fata i Edina i Avdo živjet će vječno i ovdje na dunjaluku i za Tamo da ne govorimo. Tamo (u dženetu) već se smiješe i selame im šaljemo. Zaboraviti vas nikad nećemo. Edina već je cura, Avdo gordi momak Bošnjak jaki kao i njegovo ime jako su živi samo mi to još ne vidimo.
Uđoh u kuću, nakon akšam namaza, zagrlih svog dvogodišnjeg sina i četverogodišnju kćer. “Babo, uzmi i mene kad si i njega.” reče moja četverogodišnja kći, a mene jeza ufati.
Taog dan 2.maj 1992. godine u Bešićima su ubijeni:
Halilovic Mujo
Halilović Džemila
Selimović Fatima
Gabeljić Sitna (Fatina svekrva)
Gabeljić Fata
Gabeljić Edina
Gabeljić Avdo
Rahmet im duši.