Sjedim pred zadatkom koji objektivno mogu uraditi. Imam znanje. Imam iskustvo. Radila sam i teže stvari.
Ali opet se pojavi onaj mali glas:
„A šta ako nisi dovoljno dobra?” „Šta ako pogriješiš?” „Šta ako svi shvate da zapravo nemaš pojma šta radiš?”
I onda zastanem.
Odložim. Preispitujem se. Tražim još potvrda.
Čekam.
Unutrašnji kritičar je jednostavno preglasan.
Kako zapravo izgleda nedostatak samopouzdanja
Zanimljivo je da ljudi sa manjkom samopouzdanja često uopšte ne izgledaju nesigurno.
Naprotiv.
Često su sposobni, odgovorni, obrazovani, vrijedni.
Ali u sebi stalno vode isti razgovor:
„Nisam dovoljno dobra.” „Drugi su bolji.” „Mogla sam to uraditi pametnije.”
„Kako sam mogla reći takvu glupost?!“
Takvi ljudi često:
– previše rade da bi dokazali svoju vrijednost,
– ne javljaju se za prilike iako su kompetentni,
– ne javljaju se za riječ na sastancima iako imaju mnogo toga pametnog za reći,
– ne vjeruju u pohvale i
– mnogo lakše vide svoje greške nego uspjehe.
A onda dođu i partnerski odnosi
Tu nedostatak samopouzdanja često postaje još vidljiviji.
Neko ostaje u vezi u kojoj nije sretan jer misli da ne zaslužuje bolje.
Neko stalno traži potvrdu ljubavi: „Jesi li siguran da me voliš?”
„Jesam li ti dosadna?” „Zašto se nisi javio odmah?”
Neko bira partnere koji ga stalno preispituju i kritikuju – jer je to zapravo poznat teren.
A neko uopšte i ne pokušava ući u odnos koji želi, jer duboko u sebi misli: „Ko bi mene zapravo izabrao?”
Odakle dolazi ta sumnja u sebe?
Samopouzdanje se ne pojavi jednog jutra uz kafu. Niti ga izgubimo zbog jednog teškog dana ili promašaja.
Ono se gradi godinama – kroz poruke koje smo slušali, kroz način na koji su nas drugi gledali, kroz kritike koje pamtimo mnogo duže nego pohvale, uz pretjerane pohvale koje uvijek nose sa sobom pritisak savršenstva i nadprosječnosti u svemu.
I onda ti glasovi postanu naši:
– Negdje sam sigurno pogriješila, samo ne znam gdje.
– Ja uvijek tako pokvarim sve. Teška sam.
– Preosjetljiva sam, ljudi to ne vole, dosadna sam im.
– Debela sam. Mrzim svoje tijelo.
– Kako sam sebi smjela dopustiti tako nešto?
– Ljuta sam na sebe.
– Ja sam kriva jer biram pogrešne muškarce, kako ne znam bolje?
Kod muškaraca je ova samomržnja teža, jednostavnija i najčešće ima sljedeći oblik:
– Ja sam kriv za sve.
To je samomržnja koja uguši čovjeka, da izgubi volju za životom, toliko pritišće i toliko boli, i toliko je čovjek nemoćan pred njom, da se ode u vječito pravdanje, u poroke, u prevare, u odustajanje, u bezosjećajnost, u borbe sa vjetrenjačama.
Više ne treba niko da nas kritikuje.
Mi to vrlo efikasno radimo sami.
Mi kao terapeuti toliko bolno ovo doživljavamo kada izađe na seansi. To je mjesto gdje jednostavno samo budemo najčešće tužni, suze često same idu i na trenutak smo poraženi, i podijelimo to – kako se zaista osjećamo, sa našim klijentima. Jer su se oni vjerovatno izgubili i nemaju svijest o svom odnosu prema sebi, doživljavaju to kao nešto uobičajeno. Ne vide povredu sebe kojoj i sami doprinose.
Strašno je koliko čovjek sam sebe može mučiti, a ipak od sebe očekivati da bude samopouzdan. A u šta da se pouzdaš u sebi, prijatelju dragi? U taj govor mržnje? Ne ide to tako.
Dragana Mačar,
Psihoterapeutkinja Healthy Contact tima
(Vijesti.ba)