Na obali rijeke Une u Bihaću građani sve češće svjedoče scenama koje više liče na samovolju i bezakonje nego na planski razvoj ili zaštitu prirode.
Najnoviji primjer je potencijalna nelegalna gradnja neposredno pored rijeke, na lokaciji gdje su se, prema riječima zabrinutih građana bihaćkog naselja Lohovo, prije samo nekoliko dana pojavili betonski blokovi i priprema terena – sve to bez vidljivih oznaka o građevinskoj dozvoli.
Fotografije i snimci dijele se društvenim mrežama uz ogorčene komentare, a javnost s pravom traži odgovor: da li se još jednom dozvoljava da „nečiji“ interes nadjača opće dobro?
Ovaj slučaj nije prvi, niti će biti posljednji ako se hitno ne preduzmu konkretne i odlučne mjere. Građani su, kako kažu, već prijavili slučaj nadležnim inspekcijama, koje imaju ograničen manevarski prostor – mogu zatvoriti gradilište i izdati simbolične kazne, ali tu se njihov uticaj uglavnom i završava. Sve dalje je u rukama tužilaštva i sudskih instanci koje, kako praksa pokazuje, često reaguju sporo ili nikako.
Još je poraznija činjenica da se ovo dešava u zoni Nacionalnog parka Una, biseru Krajine i jednoj od rijetkih netaknuto očuvanih prirodnih cjelina u regionu. I dok turistički slogani pune zvanične govore i reklamne kampanje, iza kulisa cvjeta gradnja bez plana i poštovanja propisa.
„Ovo je slika države u kojoj se pravila selektivno primjenjuju. Ako je tvoj – može. Ako imaš vezu – progledat će ti kroz prste. Ako nemaš – ruši se.“, komentariše jedan od ogorčenih mještana.
Licemjerstvo sistema najbolje se ogleda u ovom slučaju. U zemlji u kojoj se zbog postavljanja klupe traže desetine dozvola, pojedinci – ili bolje rečeno privilegovani – bez ikakvih posljedica devastiraju obalu jedne od najljepših rijeka Evrope.
Ostaje pitanje: gdje su inspekcije, gdje je JP Nacionalni park Una, gdje su općinske i kantonalne vlasti? I što je još važnije – dokle će javnost biti prisiljena da „snima i prijavljuje“, a institucije da nijemo posmatraju?
Građani su ogorčeni, ali i umorni. Umorni od borbe protiv nevidljivih, ali moćnih interesa koji od Bihaća prave prostor bez reda, zakona i vizije.
Ako je i dalje sve „do komšije, rođaka ili poznanika“, onda nije kriva samo nelegalna gradnja. Krivi smo svi – jer šutimo. A rijeka Una, naš ponos, tiho plaća cijenu naše kolektivne nemoći.