Atmosfera pred finalnu utakmicu baraža za plasman na Svjetsko prvenstvo u kojoj će fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u utorak u Zenici dočekati Italiju sve je naelektrisanija.
Nakon što su se njihovi igrači radovali našem trijumfu u Velsu, malo nas omalovažavajući, brojni fudbalski stručnjaci “Azzurra” ovih dana nas podcjenjivali, što je učinio i veliki Fabio Capello, sve više smo “neprijateljski raspoloženi” prema narednom protivniku. Sudeći po usijanim društvenim mrežama.
U DNK-u naše reprezentacije
Međutim, za takav stav nema apsolutno nikakve potrebe. Niti je opravdan. Kao prvo, normalno je da se “veliki” koji su propustili dva zadnja Mundijala služe “svim i svačim”. Nije i da im to nije u mentalitetu. Ali?
Italijani su naši istinski prijatelji. Prijatelji u nevolji.
Da li ste zaboravili gdje smo bili domaćini kada nakon agresije na našu zemlju i bolnih ratnih ožiljaka još nismo mogli igrati na tlu Bosne i Hercegovine?! Utočište su nam pružili prijatelji Italijani. Dakle, našu prvu domaću kvalifikacionu utakmicu odigrali smo upravo u Italiji.
Bilo je to 8. oktobra 1996. godine. Duel protiv Hrvatske u Bologni. Izgubili smo 1:4 u meču kvalifikacija za SP “Francuska 1998”, ali smo se zauvijek vezali za Italiju. Ušli su nam pod kožu u DNK-a nacionalnog tima, jer smo upravo na teritoriju njihove zemlje postigli i prvi gol u takmičarskim utakmicama. Protiv Hrvata pogodio je tadašnji supertalent bosanskog i evropskog fudbala, Hasan Salihamidžić – Braco.
Spektakl koji ne blijedi
“Žabari” kako ih u šali zovemo, možda nekada i neukusnim humorom, najzaslužniji su i što se normalan život vratio u Bosnu i Hercegovinu. Došli su nam u goste 6. novembra 1996. Ni mjesec nakon što su nam ustupili domaćinstvo. Na Olimpijskom stadionu “Asim Ferhatović Hase – Koševo” oduševljeno smo dočekali jednu od najjačih reprezentacija svijeta, sa svim njihovim zvijezdama i selektorom Arrigo Sacchijem. Prijateljsku utakmicu gledalo je 40.000 oduševljenih ljudi. I pobijedili smo 2:1, golovima Elvira Bolića i Salihamidžića. Sacchi je nedugo zatim dobio otkaz zato što je izgubio od autsajdera, tada najmlađe formirane državne selekcije u Evropi.
Sjećate se?! Sportski spektakl koji ne blijedi ni tri decenije poslije.
Gostovanje “Azzura” na u ratu devastiranom stadionu, koji je samo nekoliko mjeseci ranije od linije fronta bio udaljen svega 200, 300 metara, presudilo je da nam FIFA i UEFA dozvole da ubuduće igramo domaće susrete kući. Zahvaljujući i lobiju Italijana, ali i besprijekorno organizovanoj utakmici bez ijednog incidenta.
Zato, neka u Zenici bude kao 1996. u Sarajevu. Bez ijednog incidenta, uz gromoglasan aplauz himni Italije.
Grazie, amici. Benvenuti. (Hvala, prijatelji. Dobrodošli).
Bakir Tiro
(Vijesti.ba)