Nakon ljubavnog brodoloma koji je doživio zbog rastanka od supruge Meline, Haris Džinović riješio je da nastavi dalje. O penziji, kaže, ne razmišlja.
– Umjetnost nema kraj. Umjetnost ide. Kad ideš pod zemlju onda umjetnost relativno prestaje, ali djela ostaju. Do kad mislim da pjevam? Pjevam, šta ja znam, dokle mi se pjeva i dokle ljudi hoće da im pjevam, ja ću pjevati sve vrijeme – rekao je Haris u emisiji “Una Due Tre” i dodaje da ga glas još dobro služi 72. godini.
– Nešto se desilo zadnjih 10 godina, ali bolje iznesem nastup sad, bolje pjevam sad i više se meni sviđa, a i ljudi to potvrđuju – kazao je on.
Poznato je da je veliki perfekcionista, ali priznaje da i on ima kikseve.
– Zaboravim tekst često. Ode mi glava na neku drugu stranu, ali ja zaustavim nastavak pjesme. Stanem i kažem: “Kako ide, molim te, ova strofa, ide tako i tako, hajmo sad”. Ljudi misle da je možda to nešto simpatično napravljeno – rekao je kralj meraka.
Šuška se da na slavljima i nastupima ne prima bakšiš.
– Kad sam radio kao klinac sa 18, 19, 20 godina u kafani u Sarajevu i svirao harmoniku, naravno da sam primao bakšiš, a bakšiš je bio velika lova, jer plata je bila onako bezveze – rekao je i dodao:
– Bakšiš je relativno za mene diskutabilna stvar. Ima ljudi koji to daju gospodski, ljudi koji daju to direktno i ljudi koji to daju najtransparentnije da se vidi do lijepljenja novčanica pljuvačkom na čelo što ne bih dozvolio nikad. Ne znam da li bi preživio taj što bi mi zalijepio na čelo – istakao je muzičar.
Živio je u više država, pa se prisjetio jedne anegdote iz Pariza.
– Ja sam kupio restoran u Parizu da imamo gdje da pijemo zato što su nas tjerali na fajrontu u 11, 12 sati. Rano je bilo zatvaranje tamo, odmah nakon večere, a mi smo htjeli da sjedimo što duže. Jedan moj parner Beko i ja kažemo da kupimo kafanu da imamo gdje piti. Mada, Beko nije pio. Tako kupimo kafanu, odnosno restoran koji je bio tri, četiri godine aktuelan sa 120 mjesta. Nije loše radio, a ni sjajno. Mi smo bili srećni i zadovoljni u tom prostoru. Kad dođem uveče i pitam pokojnog Totoa koliki je pazar večeras, a on se, da ne kažem šta, evo pazara. Znači pazar nula. U redu je ovdje, u redu je ondje, ovdje ne treba ništa naplatiti… Mi smo često iz svog džepa plaćali nabavku za restoran – rekao je Haris, koji je najviše voljo da sjedi sa pokojnim Šabanom Šaulićem.
– Znalo je trajati dan, noć. Imali smo kondiciju, sjedeli smo… Najljepši trenuci su bili kad smo pjevali jedan drugom. Imali smo jednog muzičara i nikog oko nas, samo mi sami i onda pjevamo. Dok jedan pjeva, drugi šuti i tako je to trajalo u nedogled – prisjetio se Džinović za “Una, Due, Tre”.
(Vijesti.ba)